GLAVNA RASPRAVA 06.10.2015 |
BOSNA I HERCEGOVINA
REPUBLIKA SRPSKA
OSNOVNI SUD U BIJELJINI
Broj: 80 0P 056780 14 P
Bijeljina, 06.10.2015. godine
Sastavljen dana 06.10.2015. godine u Osnovnom sudu u Bijeljini
| OD SUDA PRISUTNI SUDIJA: Vakičić Željka ZAPISNIČAR: Mila Terzić |
PRAVNA STVAR
TUŽITELJ: Zdenko Bajo TUŽENI: Republika Srpska RADI: naknada štete |
Konstatuje se da su na glavnu raspravu pristupili:
za tužitelja pristupio lično
-za tuženu nije pristupio niko uredno pozvana.
Od javnosti pristupila Halilović Jasminka.
Sud obavještava prisutne da su u obavezi da isključe mobilne telefone.
Tužitelj predlaže da sud predmetno ročište odloži i da tuženu pozove na ročište te da iznese svoje argumente koje do sada nije iznijela u odgovoru.
Sud konstatuje da je uvidom utvrdio da je tužena putem Pravobranilaštva pozvana na današnje ročište za dan 06.10.2015. godine sa početkom u 11,00 časova, te da se na istu nije odazvala, te sud donosi sledeće:
Protiv ovog rješenja nije dozvoljena posebna žalba.
Sud konstatuje da je tužena putem Pravobranilaštva dostavila sudu podneske i to vezano za izjašnjenje tužioca od 23.07.2015. godine koji se odnosi na prijedlog za sporazum između tužioca i tužene, te drugi podnesak koji se odnosi na dopis suda od 30.09.2015. godine a koji je sud zaprimio 05.10.2013. godine, koje podneske sud dostavlja izravno tužitelju.
Sud konstatuje da je tužitelj dostavio u spis suda pored prijedloga za određivanje mjere obezbjeđenja na koju se tužena izjasnila dana 05.10.2015. godine i tužbeni zahtjev naslovljen kao tužbeni zahtjev zbog lažnih podataka, te imajući u vidu da se radi o preinačenju tužbe po mišljenju suda budući da se radi o sasvim drugačijem tužbenom zahtjevu u odnosu na postojeći, te da je prinačenje tužbenog zahtjeva shodno čl. 57. stav 1. ZPP-a moguće najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta a da se suđenje nalazi u fazi glavne rasprave i to obrazlaganja materijalnih dokaza.
Protiv ovog rješenja nije dozvoljena posebna žalba.
Tužitelj predlaže da sud usvoji nove dokaze budući da je odbio preinačenje tužbe a koji dokazi su u preinačenoj tužbi predloženi jer su vezani za predmet spora a do kojih dokaza nisam mogao da dođem u posjed u fazi pripremnog ročišta odnosno koje nisam imao do posljednjeg ročišta nego sam ih dobio posle održanog ročišta odnosno do njih sam došao nakon održavanja posljednje glavne rasprave.
Na upit suda da obrazloži zbog čega smatra da bi ove dokaze trebalo uvrstiti u dokazni fond odnosno šta istima želi da dokaže tužitelj izjavljuje.
U odgovoru Osnovnog suda na moj zahtjev navedena je netačna tvrdnja kako sam ja ovom sudu dostavio kopiju rješenja Prekršajnog suda koju sam opisivao kao falsifikat. Ne osporavam mogućnost da je do ove rečenice došlo greškom i sud kao i pravni zastupnik tužene to može provjeriti i ukoliko se utvrdi da je ono što ja tvrdim istina neće biti razloga da se o tome dalje raspravlja a i tužbeni zahtjev koji je sud odbacio bio je vezan isključivo za tu temu. Podsjećam da sam izveo veći broj dokaza i dokazao konstantne laži, prevare i falsifikate a sve je počelo time što OT Bijeljina već skoro 6 godina odbija da odgovori kako je došlo do oštećenja mog privatnog vlasništva konstatno tražeći od drugih državnih službenika koji s tim nemaju nikakve veze da im pomažu i prikrivaju njihova krivična djela.
Protiv ovog rješenja nije dozvoljena posebna žalba.
Nakon toga tužitelj u uvodnom izlaganju izjavljuje: Smatram da predhodna odluka suda nije u skladu sa zakonom s obzirom da Zakon dozvoljava dostavu dokaza i posle pripremnog ročišta a jedini uslov je da stranka dokaže da taj dokaz ranije nije imala i drugi uslov da dokaz ima veze sa predmetom spora. S obzirom da mi sud ne dozvoljava korištenje tog prava ne vidim svrhu ovog pitanja jer mi sud ne bi dozvolio nikakvu promjenu, a predmetnu tužbu ne želim povući.
Sud poziva tužitelja da nastavi sa obrazlaganjem priklopljenih predmeta:
Na predhodnom ročištu istakao sam činjenicu da u službenoj zabilješci OT Bijeljina IT-3/10 ne postoji nijedna riječ objašnjenja za više krivičnih djela koje sam ja podnosio ili imao namjeru da podnesem u čemu sam sprečavan. Ovom prilikom potenciram da ne postoji nijedna riječ objašnjenja o oštećenju tuđe stvari koja je moje privatno vlasništvo, te pozivam predstavnika tužene ili sud da me demantuju u ovom ako imaju argumente prije nego što dalje nastavim.
S obzirom da ne postoji ništa vezano za krivično djelo oštećenje tuđe stvari pozivam se ponovo na čl. 81. i tražim od suda da prihvati kao dokaz materijalni predmet. Nevezano za to da li će sud prihvatiti ovaj dokaz, sud je obavezan prema ZKP-u čl. "Obaveza prijavljivanja krivičnog djela" da prijavi krivično djelo, osim već navedenog člana i "nesavjestan rad u službi" te "zloupotreba službenog položaja" a vezano za usvojeni dokaz specijalnog tužilaštva Kta-St-122/10 u kome se navodi da se istraga protiv Stjepanović Danice neće sprovoditi zato što nisu dostavljeni dokazi da je ovaj materijalni dokaz (dječiji ruksak) oštećen na način kako sam to opisao. Ukoliko to postupajuća sudija ne učini izvršiće krivično djelo KZ RS čl. 8. stav 2.- nečinjenjem.
Nakon toga sud imajući u vidu da je tužitelj ponovo predložio dokaz ,,torba“ koji je već ranije predlagao i koji dokaz je sud odbijao i o čemu je sud već odlučivao, sud donosi sledeće:
Protiv ovog rješenja nije dozvoljena posebna žalba.
Tužitelj želi da se izjasni na naprijed navedeno te sud istom ukazuje na to da se mora voditi računa o ekonomičnosti postupka, te da isti može ukratko da se izjasni a da posebna žalba kao što je već sud naveo nije dozvoljena.
Tužitelj izjavljuje: Tvrdnja suda da se navedeni predmet ne tiče predmeta spora nije tačna. S obzirom da su iz OT Bijeljina tvrdili kako mi je pristup zabranjen jer konstatno podnosim podneske u kojima su isti navodi i činjenice vezano za spis Kta-596/09 a sada sam upravo dokazao da to nije istina. Dakle OT Bijeljina mi zabranjuje pristup svojim lažnim tvrdnjama a sud to ne želi da utvrdi.
Tužitelj nakon toga izjavljuje da nastavlja sa obrazlaganjem spisa T14 0 Kta 00106 17 14 kao i službenu zabilješku.
Podsjećam da sam marta 2010. godine optužen za ugrožavanje sigurnosti upravo zbog toga što sam javno objavio dokaze i krivična djela koja se ne sadrže u ovoj zabilješci i za to optužio pripadnike OT Bijeljina. Okružni tužioci su dužni da rade sa strakama svaki dan 4 sata i da su to poštovali mogao bih njima da ukažem na nedostatke u ovoj službenoj zabilješci. OT Bijeljina je navodno utvrdila da je djevojčica Ivona Bajo pala sa bicikla i nabola se na žicu od korpe, što je navodno vidjela jedna svjedokinja, tvrdeći da je vidjela kako je djete palo ali ne zna odakle je palo. To naravno nije bila istina nego je svjedokinja vidjela da djete leži na cesti i rekla vozaču "eno djete je palo". Kada sam ukazao policiji i tužilaštvu na nelogičnost da djevojčica navodno pada na asvalt i zadobija smrtonosnu povredu a predhodno se 15 metara vide krvavi tragovi na asvltu, to je bio i kraj svakog daljeg razgovora sa predstavnicima tužene. Prvobitni pokušaj tužilaštva bio je da objasni te krvave tragove time kako su nastali prilikom prenošenja djevojčice, što nije uspijelo jer svi svjedoci su to negirali. I po mišljenju vještaka trasologa koje je sadržano u ovoj zabilješci smrtonosna povreda je nastala bar 15 metara prije mjesta pada. Dakle čak i kad bi bila istina da je neki svjedok vidio sam trenutak pada u ovoj zabilješci niti u bilo kom vještačenju se ne navodi da je bilo ko vidio trenutak 15 m prije toga, kad je došlo do povrede. Tužilac smišljeno iznosi samo dio mišljenja vještaka tvrdeći kako rana na grudima može da potiče od žice namjerno izostavljajući nastavak mišljenja gdje se kaže da je takva povreda mogla nastati samo tako što je neki kamion ili automobil nagurao žicu prema grudima djevojčice ili eventualno da je pala na neku ogradu ili visoki trotuar koji vještak nije vidio te je zato predložio rekonstrukciju. U ovoj zabilješci prvo se navode sve unutrašnje povrede konstatovane obdukcijom a vještak svoje mišljenje zasniva samo na površinskoj povredi te na kraju čak tužilac kaže da osim te povrede na grudima nema drugih povreda. Ovom sudu sam dostavio audio snimak i transkript razgovora sa istim vještakom u kome isti navodi da nema pojma ni o jednoj unutrašnjoj povredi ni oštećenju torbe, ni o kvaru na kamionu. Taj snimak i mišljenje vještaka Blažanović Ante koga je angažovala porodica a koji je imao sve ove podatke sam predao još 2010. godine u OT Bijeljina bez ikakve pismene reakcije a usmeni kontakt mi je naravno zabranjen. Ovi podaci koje sam upravo iznio nisu naravno nikada bili nepoznati za OT Bijeljina nego su ih smišljeno prikrivali i do današnjeg dana posle 6 godina OT Bijeljina nikada nije odgovorila na moje zahtjeve o tome kako je došlo do oštećenja predmeta i kojim vještačenjem je utvrđeno kako su nastale unutrašnje povrede. Sud sada ima kompletnu ovu zabilješku za koju tužena tvrdi da su u njoj sve te činjenice, te se može uvjeriti s obzirom da se radi o pogibiji osmogodišnjeg djeteta i da su u pitanju gnusne laži. Zašto je OT Bijeljina prikrila ovo ubistvo odgovor može dati nekoliko posljednjih informacija vezano za pranje i pljačku novca preko Bobar grupe, gdje je direktno iz tužilaštva BiH, Ministarstva sigurnosti saopšteno da je opljačkano oko 300 miliona maraka a jedna od firmi preko kojih se to činilo je upravo AD Univerzal iz Bijeljine koja je vršila krijumčarenje na dan ubistva, što sam dokazao na predhodnom ročištu.
Dana 24.06.2010. godine predao sam krivičnu prijavu protiv portira A.D. Univerzal, pošto sam u razgovoru sa njim saznao da je on lično uklonio materijalni dokaz sa mjesta zločina koji tako nije bio uključen uopšte u istražne radnje. U ovoj krivičnoj prijavi ukazao sam na davanje lažnog iskaza jer je portir prvo pričao porodici da je vidio djevojčicu kako se kreće asvaltom, iskašljava krv i na kraju pada, što i odgovora fotografijama sa lica mjesta. Ali kako je tužena smislila plan da ovo ubistvo predstavi kao nesrećan slučaj, kada sam to prijavio ispektoru isti je uzvratio da to nije istina i da portir to nije mogao da vidi iako ispektor nije bio prisutan. Po rekcijama inspektora i nešto kasnije Okružnog tužioca odmah mi je bilo jasno da se ne radi o prefesionalnim službenicima koji će po zakonu sprovesti istragu nego pripadnicima zločinačke organizacije koji iz nekog za mene tada još uvjek nepoznatog razloga žele da prikriju krivično djelo. Odmah sutradan portir je pozvan u MUP i tada negirao da je vidio djevojčicu kako se kreće ali iako pitan da li postoji još nešto važno nije pomenuo dolazak kamiona kojim je vršeno krijumčarenje i kome je portir pomogao da pobjegne prije dolaska policije. Veoma važno je istaći da ni MUP ni OT Bijeljina oko 7 dana ni u jednom dokumentu, ni u jednoj izjavi svjedoka nisu imali podatak o dolasku kamiona u A.D. Univerzal. Da nije bilo mene ni danas ne bi bilo poznato da je taj kamion uopšte postojao, što najbolje govori o sposobnosti MUP-a i OT Bijeljina. Istina je da sam ja u ovoj krivičnoj prijavi oštećenje dječijeg ruksaka i njegovo uklanjanje povezao sa pogibijom Ivone Bajo, karakterišući ovaj predmet kao novi dokaz, što je on i nesporno jer u zabilješci koju sam upravo analizirao o njemu nema ni pomena. Ovu prijavu sam najavio oko 7 dana ranije svojim podnescima 16,17 i 18.06.2010. godine a 18.06.2010. godine poslije posljednjeg od tih podnesaka kojom najavljujem tu prijavu pokušano je moje ubistvo trovanjem. Podsjećam da je tužena pokrenula protiv mene posebne istražne radnje, nadzirala me danonoćno i odnijela računar da bi tražila dokaz o krivičnom djelu a iako je prema ZKP-u bila dužna da mi te podatke preda i potom po članu 23. ustava RS na koji sam se pozivao to nikada nije učinila nego me je umjesto toga hapsila. I u tužbama za utvrđenje diskriminacije sam ukazivao na grubu povredu tog prava koje se prema istom Ustavu članu 48 ne može ni oduzeti ni ograničiti a sud je u više predmeta bio slijep za to.
Sud ukazuje tužiocu da se prilikom obrazlaganja predmeta koje treba ukratko da obrazloži drži predmeta spora i da ista budu u cilju dokazivanja njegovog tužbenog zahtjeva te da predmet spora nije krivični posttipak i da eventualne zaključke ostavi za završnu riječ te da se ne obraća sudu riječima ,,to što ste vi kršili moja prava“, jer sud mora voditi računa o dostojanstvu suda.
Ističem samo još jednu važnu činjenicu vezano za ovu krivičnu prijavu da sam naveo kako posjedujem i dokaze o drugim krivičnim dijelima citiram, krijumčanjenje oružja ili narkotika, što ja zaista ne znam šta je konkretno ali sam imao i na predhodnom ročištu izveo dokaze da je to krijumčarenje izvršeno. Navodna reakcija na moju krivičnu prijavu je službena zabilješka od 06.08.2010. godine koju je potpisala Danica Stjepanović. Podsjećam da sam izveo dokaz kako je tužena mjesecima pričala laži da OT Bijeljina nije nadležna za ovaj slučaj i u narednim godinama kada sam zahtjevima tražio podatke o ovim krivičnim prijavama pa i u tužbama niko nije dostavio ovu službenu zabilješku kao dokaz da je tužilac tad nešto odlučila. 4 dana posle navodnog sačinjavanja ove zabilješke moja sestra i ja dolazimo da dostavimo dokaze o oštećenju dječijeg ruksaka, audio snimak razgovora sa vještakom, dokaze o krijumčarenju i da dobijemo odgovore na ranije predate zahtjeve. Umjesto da nam tada tužena preda ovu odluku oni su nam zaista tvrdili da OT Bijeljina nije nadležna što se ispostavlja da je laž. U pitanju je mjesec avgust i ja sam priložio ovom sudu zabilješke sudske policije za taj dan ni u njima, ni u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka ne postoji tvrdnja da mi je odnosno nama ulaz zabranjen zbog navodnog prekršaja od mjesec dana ranije. Glavni Okružni tužilac je krajem 2012. godine zaboravivši na laž iz 2010. godine tvrdio da je razlog za zabranu pristupa svim srodnicima Ivone Bajo moj navodni prekršaj od, kako je tužena RS putem svog pravnog zastupništva navela u odgovoru na tužbu za utvrđivanje diskriminacije, bio dana 08.07.2010. godine. Ovde tužilac Stjepanović opisuje samo krivično djelo davanja lažnog iskaza, ponovo ne pominjući nijednom riječju dječiji ruksak a posebno ne krijumčarenje. Na kraju te kratke zabilješke navodi „prilikom ispitivanja navedenog svjedoka punomoćniku oštećenih je data mogućnost da i on postavlja pitanja svjedoku Blagiši“. Ovdje dakle Okružni tužilac za svoje propuste okrivljuje nekog advokata čiji nije posao da goni počinioce krivičnih djela. Osim toga izjava moje sestre u kojoj je navela kako je portir mjenjao iskaz data je dan kasnije, tako da prisutni advokat tada nije mogao reagovati i postaviti pitanje tom portiru. Skrećem pažnju sudu da smo danas ovdje sa pola metra dokumentacije koju ja moram da obrazlažem zato što OT bijeljina nikada nije htjela da odgovori kako je došlo do oštećenja moje privatne stvari i da nisam ja kriv, što sud mora kucati desetine strana u kojima ja dokazujem konstantan kriminal OT Bijeljina.
U narednim mjesecima sam nastavio sa pokušajima da dođem do neke odluke tužilaštva vezano za prijavu protiv portira. Kada su i dalje nastavili sa lažima kako nisu nadležni a kada sam iz OT Doboj dobio informaciju da nije došlo do prenosa nadležnosti i to objavio, tužilaštvu prestalo se sa tom laži. U decembru 2010. godine odlučio sam da predam krivičnu prijavu protiv pravnog lica u kojoj sam zaista ponovio podatke o oštećenju privatnog vlasništva i ukazao na krivična djela koja nemaju nikakve veze sa utvrđenim činjenicama u predmetu Kta-596/01. Dakle tačna je konstatacija tužilaštva da sam ja svojim podnescima ponavljao neka krivična djela i neke dokaze ali nije tačno da je to već utvrđivano u bilo kom spisu posebno ne krivično djelo krijumčarenja. U službenoj zabilješci OT Bijeljina od 22.10.2010. godine tužilac Stjepanović koja navodno nije nadležna za ovaj predmet sačinjava popis podnesaka koje sam ja predao te godine. Na tom popisu ne nalazi se mišljenje vještaka Blažanović Ante, CD sa snimkom razgovora sa vještakom trasologom a ne postoji nikakav komentar o oštećenom predmetu. Ukazujem na podnesak od 08.07.2010. godine predat kako kaže tužilac u OT Bijeljina i Komandi sudske policije. To je dan kada sam odbio izaći iz prostorija tužilaštva sve dok mi se ne omogući da u skladu sa zakonom podnesem krivičnu prijavu protiv AD Univerzal i iznesem dokaze o krijumčarenju te dobijem odgovore na mjesecima ranije predate zahtjeve. Na kraju ove zabilješke tužilac navodno traži od CJB Bijeljina da nastave sa provjerama i prikupljenim informacijama a kako sam već dokazao mene su pokušavali obmanuti da nisu nadležni. Službena zabilješka od 31.01.2011. godine je navodno Odluka tužioca po mojoj prijavi protiv AD Univerzal. Nevezano za to da li je ova odluka zakonita ili ne, tužilaštvo je bilo obavezno da mi i ovu odluku i predhodnu vezanu za prijavu protiv portira dostavi u roku od 3 dana. Oni to naravno nisu učinili ni po toj svojoj obavezi i nikada kasnije kada sam to tražio pismeno nego je ova odluka dostavljena sudu tek sada. Čak ni u tužbama koje sam pokretao tužena nije dostavila ove zabilješke kao dokaz da je donijela bilo kakvu odluku, te je autentičnost istih veoma upitna. Podjećam još da smo avgusta 2010. godine neposredno pred hapšenje ove dokaze predali načelniku kriminalističke policije koji je poslije par dana pronađen mrtav pod sumnjivim okolnostima. Materijal koji je obrađivalo specijalno tužilaštvo ja nisam lično dostavio a vjerujem da je to učinio preminuli gospodin Teodorović. Podjećam sud da sam svojim zahtjevima tražio fotodokumentaciju koja bi dokazala krivično djelo tužioca Stjepanović te je jasno da mi je pristup zabranjen i materijal uskraćivan kako specijalno tužilaštvo ne bi dobilo te dokaze.
Sledeća službena zabilješka je nastala 21.03.2014. godine u kojoj se tvrdi da sam dana 23.01.2014. godine podnio krivičnu prijavu protiv Sofrenić Blagiše i A.D Univerzal iz Bijeljine. Na predhodnom ročištu ukazao sam sudu da je moja krivična prijava podnesena tek u martu 2014. godine i ovde u zapisnik citirao 8 tačaka koji dokazuju krivična djela iz te prijave. Ovaj podnesak nije bila nikakva krivična prijava nego moje obraćanje tužilaštvu da mi se odgovori šta je bilo sa krivičnim prijavama iz 2010. godine. Vjerujem da sud ima taj podnesak od 23.01.2014. godine te se može uvjeriti da se ne radi o krivičnoj prijavi niti u njoj postoje bilo kakvi dokazi. Tretirati taj podnesak kao krivičnu prijavu bilo bi isto kao da Predsjednik osnovnog suda moje informativne podneske tretirao kao tužbu i dostavio nekom sudiji u rad. Iz gomile besmislica u ovoj zabilješci izdvajam samo zadnju rečenicu „stoga se u ovom postupku podnosilac prijave Zdenko Bajo neće ponovo obavještavati a u smislu naprijed navedene odredbe.“ Ovdje se misli na obavezu tužilaštva da mi svoju odluku dostavi u roku od 3 dana. Dakle sve ove odluke tužilaštva koje sam upravo obrazložio su bile sakrivene od mene i umjesto da mi budu predate kada sam dolazio da tražim podatke o njima tužena je bila spremna na diskriminaciju i represiju kako bi ovo ostalo sakriveno. Meni je naravno bilo mnogo važnije da ukažem na oštećenje privatnog vlasništva i prikrivanja ubistva. No danas je jasno da je tužilaštvu bio jedini cilj da prikrije višemilionsku pljačku koja je tada i u narednom periodu vršena preko Bobar grupe. Dokument A-616/13, u tom dokumentu glavni okružni tužilac odgovora visokom sudskom i tužilačkom vijeću na moju pritužbu i ističe „Zdenko Bajo stalno podnosi odnosno ponavlja prijave o istom događaju navodeći iste počinioce po više puta bilo bi besmisleno sprovoditi narednu o sprovodjenju istrage s obzirom da ovim novim prijavama nema novih činjenica". Više puta sam dokazao da postoje dokazi i činjenice po drugim krivičnim djelima u kojima nema ni riječi u službenoj zabilješci od 04.01.2010. godine.
Dalje prelazim na obrazlaganje predmeta 34147 - skraćeni broj i 48630 koje predmete bih istovremeno obrazlagao kako ne bi ponavljao odredene činjenice za svaki predmet ponaosob te navodim:
Predmet 34147 je moja tužba protiv gospode Gruhonjić Muhameda i Debeljević Milorada koje sam tužio kao građane a 48630 je tužba protiv gospođe Stjepanović i gospodina Kovačević Novaka. Obe tužbe su povezane istim činjenicama i događajima s tim što su osobe imale različite uloge. Iz izjava pripadnika MUP-a, inspektora te potom Predsjednika i sekretara Okružnog suda obavješten sam da su prijavu protiv mene podnijele osobe Gruhonjić i Debeljević kao građani, pa sve do danas nije se pojavio nijedan dokument kojim bi se njihovo djelovanje okarakterilo kao službena radnja. Naprotiv posle okončanja istrage protiv mene dobio sam svu dokumentaciju na uvid iz koje se vidi da je Okružni tužilac koji je postupao u tom predmetu gosp. Šabić Muris. U oba ova predmeta nije poštovan zakon o parničnom postupku, nije bilo izvođenja dokaza ali sam tada pustio da se ti predmeti tako okončaju jer sam očekivao da će tuženi izvršti pritisak preko Visokog sudskog i tužilačkog vijeća da se njihove radnje odnosno krivično djelo lažno prijavljivanje okarakteriše kao službena radnja. Oba ova predmeta tako su i završena na taj način što je sud njihove radnje proglasio službenim iako niko od tih tuženih nije dostavio nijedan dokument kojim bi se potkrepila i dokazala ta teza.
Naprotiv u vrijeme kad nisam imao nijedan dokaz da je prijava protiv mene izvršena od strane građana Debeljevića i Gruhonjića, gospodin Debeljević Milorad u svom odgovoru sudu čini grešku i izlazi iz uobičajenog šablona OT Bijeljina te tvrdi da sam sve izmislio odnosno slagao. Gospodin Debeljević jasno kaže da nikada nije postupao službeno vezano za mene i moj pravni interes, što je istina.
Gospoda Kovačević i Stjepanović nisu bili sa njima kada je izvršena prijava u MUP-u ali s obzirom da je do te prijave došlo pošto sam od istih tražio objašnjenje o oštećenju dječijeg ruksaka koje nikad nisam dobio te naveo da će zbog prikrivanja krivičnih djela završiti u zatvoru jasno je da su imali direktan interes da me lažno optuže i otmu računar sa dokazima protiv njih. U to vrijeme još uvjek nisam imao ni dokaz ko je uklonio ruksak sa mjesta zločina a pogotovo ne o tome da je izvršeno krijumčarenje ali te osobe iz tužilaštva to nisu znali, da ja te dokaze nisam imao ali su znali da su prikrivali taj kriminal, te su njihovi motivi potpuno jasni.
Dalje nastavljam sa obrazlaganjem zašto sam predložio uvid u predmet 39976 te navodim:
Radi se o tužbi protiv gospode Kovačević Novaka i Borovčanin Danka koji istina jesu službenici tužene ali su odgovorni prema Ustavu RS čl. 48. koji kaže da se ustavom garantovana prava ne mogu oduzeti ni ograničiti i da onaj koji se ogrešio o prava garantovana ustavom je lično odgovoran za to i ne može se pravdati ničijim naređenjem. Ovaj moj pravni osnov tužbe sam više puta istakao bez ikakve reakcije bilo tuženih, bilo suda koji bi ga osporili. Umjesto toga pozivali su se na zakon o tužilaštvima i Zakon o obligacionim odnosima koji su smatram da ne moram podsjećati sud ispod ustava RS ali neka i to uđe u zapisnik.
Odgovornost ovdje tuženih Kovačevića i Borovčanina je u tome što su prekršili Ustav RS čl. 16. i protiv mene i svih srodnika Ivone Bajo primjenjivali neku naredbu o zabrani pristupa koja naravno do današnjeg dana nigdje nije zapisana kako tačno glasi što je takođe smišljeno. Više puta sam tražio usmeno od sudske policije koja mi je zabranjivala pristup i pismeno od komande te od OT Bijeljina da mi se dostavi tekst te naredbe i obavezno navodio da je to što mi nije uručeno pismeno i omogućeno pravo žalbe kršenje garantovanog prava iz Ustava RS čl. 16. koji garantuje svakom građaninu da ima pravo žalbe na odluku koja se tiče njegovog prava ili na nekom zakonom zasnovanom interesu. Ukazujem sudu da je jasno zašto ta naredba nikad nije pismeno uručena jer su odgovorni iz OT Bijeljina htjeli da ostane tajna i da ja nemam nikakav dokaz da postoji da se sprovodi što bi da sam podnio tužbu bez izjednog dokaza sud odbacio kao neosnovanu ili citiram komentar iz jedne presude da su moji navodi paušalni i ničim potkrepljeni.
Više puta sam isticao da znam kako će reagovati tužioci, kakve će odluke da donesu sudije te sam da bih imao dokaz sa kojim bih nastupio u ovoj parnici bio prisiljen da do njih dođem na taj način što sam odbio nezakonite naredbe da se udaljim očekujući prvo zaštitu Prekršajnog suda koji je takođe odgovoran da štiti prava garantovana ustavom i zakonima, (čl. 5. ZOS.) odnosno ako ne bih bio zaštićen da iz izjava svjedoka sudskih policijaca izrečenih u zapisnik dobijem dokaz o postojanju te naredbe. Ovom sudu je predat dokaz u kome vođa grupe Zoran Mićić izjavljuje da postoji naredba koju je glavni okrž. Tužilac usmeno dao sudskoj policiji a koja glasi „Zdenko Bajo, njegova sestra Budimka Bolin Bajo i drugi srodnici ne mogu lično pristupiti OT Bijeljina“. Osoba koja je izdala tu naredbu, glavni okružni tužilac koji rukovodi radom tužilaštva nikada nije dao odgovore na pitanja koja sam postavljao godinama kao recimo o oštećenju privatnog vlasništva i to je i bio razlog da se zabrani pristup svim srodnicima. Ne ulazeći sada u to da li je odgovornost samo na osobi Kovačević Novaku ili tuženoj RS koja ga je zaštitila Odlukom svojih sudova jasno je da čak i da postoji odgovornost, moja lična za neki prekršaj, pa čak i za neko krivično djelo kao što je ubistvo recimo ne može se sankcionisati nijedna druga osoba sa tim izgovorom.
S obzirom da se ova naredba odnosi na sve moje srodnike ili što je tačnije rečeno srodnike djevojčice Ivone Bajo, ja sam je opisivao kao fašističku naredbu jer diskriminiše jednu grupaciju građana po osnovi srodstva sa mnom kao osobom koja je bila tada pod istražnim radnjama ili sa osmogodišnjom djevojčicom Ivonom Bajo, kako god želi sud da shvati.
Tužena RS nije dakle provela nikakav postupak i zato je nisam ni smatrao odgovornom jer ne postoji nijedan dokument sa nečijim potpisom i pečatom bilo Kovačević Novaka ili nekog drugog državnog službenika ali je od sudske policije traženo da izvršavaju tu naredbu kao da ista postoji i kao da mi je u skladu sa Ustavom omogućeno pravo žalbe na tu odluku. Odgovornost u toj parnici sam pripisao upravo gospodi Kovačeviću i Borovčaninu pozivajući se na navedeni čl. ustava RS prema kome su oni koji se ogriješe o prava garantovana ustavom (misli se na čl. 16.) lično odgovorni za to i ne mogu se pravdati ničijim naređenjem. Ja sam imao osnova da tužim po tom članu svakog sudskog policajca koji je izvršavao tu naredbu ali to nisam učinio jer isti nisu obavezni da znaju sve članove i mogu se pozvati na pravnu zabludu i što je još najvažnije pismeno sam upozoravao glavnog Okružnog tužioca i komandu sudske policije ali da li su oni ta moja upozorenja prenosili podređenima nije mi bilo poznato. Čl. 48. Ustava RS, ne može se odnositi na obične građane, taksiste, frizere, konobare recimo, nego upravo na državne službenike gdje postoji hijerarhija i komandna linija te je jasno da su navedena gospoda prema tom članu i odgovorni. Odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o tužilaštvima kojima je odgovornost za radnje državnih službenika prebačena na pravno lice odnosno državu, su ispod ustava RS i mogu se odnositi na bilo koje druge radnje kojima se nanosi šteta građanima osim onih nekoliko garantovanih prava iz Ustava RS.
I da zaključim ovaj predmet time što je sud uradio upravo ono što sam i pretpostavljao i oslobodio od odgovornosti tužene građane ali nijednom riječju nije demantovao ni komentarisao pravni osnov tužbenog zahtjeva čl. 48. Ustav RS. Vrijednost ovog spisa u ovom sporu je ta što je tužena Republika Srpska uzevši u zaštitu nezakonite radnje lica koje sam tužio preuzela odgovornost na sebe te praktično znači da je primjenjivala fašističku diskriminatorksu naredbu prema svim srodnicima ubijene djevojčice Ivone Bajo prekršivši prvo Zakon o upravnom postupku i donijela tu naredbu bez ikakve rasprave, bez prava da ja kao stranka u postupku iznesem svoje argumente, bez uručivanja pismene naredbe što je bila obavezna sama da učini i posebno prekršila je moje pravo koje se "ne može oduzeti ni ograničiti" garantovano ustavom čl. 16.“. Zabrana pristupa za sve pripadnike porodice Bajo na snazi je i danas te sud treba imati u vidu na koji je način sve prekršen zakon posebno vezano za tužbeni zahtjev da se prekine sa radnjama kojima se povređuje pravo ličnosti. A osim čl. 16. koji sam sada potencirao prekršen je i čl. 23. Ustava RS, te se krši konstatno zakon o slobodi pristupa informacijama i više drugih prava garantovanim zakonom.
Tužitelj izjavljuje da mu je preostalo obrazlaganje još dva predmeta i to 43325 i 007070 - prekršajni spis, te da mu je za iste potrebno duže vrijeme.
Nakon toga sud u dogovoru sa prisutnim donosi sledeće rješenje a imajući i u vidu radno vrijeme suda, te nastavak glavne rasprave zakazuje za dan 18.11.2015. godine u 12,00 časova, prisutni upozoreni na posledice izostanka, shodno odredbama ZPP-a, te pismeni poziv neće dobiti.
Na glavnu raspravu pozvati tuženu putem Pravobranilaštva.
Tužitelj odbija da potpiše zapisnik jer moji potpisi se tretiraju kao saglasnost a ja imam primjedbi uopšteno na bezakonje u cijeloj zemlji nevezano za bilo kog pojedinca.
| OBRADA DOKUMENATA OPTIČKIM ČITAČEM |
Zdenko Bajo
Majke Jevrosime 20 76300 Bijeljina 065831902 |
