subota, 6. kolovoza 2016.

ZAHTJEV ZA STRAZBUR PO AP-3406-15

Bosna i Hercegovine je zvanično najkorumpiranija država u Evropi. Organizovani kriminal je opšte prisutan, od policajca na ulici preko službenika u državnim ustanovama, sudija, okružnih tužilaca i kantonalnih tužilaca, poslanika sve do ministara, predsjednika Vlade i predsjednika entiteta. Zvanično je objavljeno da je preko samo 3 banke pod kontrolom vlade opljačkano oko 2000000000 maraka, sto je samo manji dio ukupne krađe. Najveći dio nezakonitih transakcija izvlačenja novca vršen je preko IP adrese visokog sudskog i tužilačkog vijeća, što samo po sebi sve govori a poznati slučaj Damjanović - Maktouf, pokazuje da u zemlji nema nikakve vladavine zakona, nego se postupa, sudi i presuđuje prema smjernicama i interesima vladajuće tajkunsko političke mafije. Preko Bobar banke i drugih firmi iz Bobar grupe pokradeno je oko 300 miliona maraka a prilikom krijumčarenja u tu zločinačku organizaciju 23.07.2009. ubijena je osmogodišnja djevojčica Ivona Bajo ćerka moje sestre a prikrivanje tog zločina je i dovelo do tužbe koja je predmet ovog spora...

ZAHTJEV ZA STRAZBUR PO AP-3406-15

ZDENKO BAJO PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE

Od Suda se očekuje da ustanovi da su u konkretnom slučaju prekršena navedena prava Zdenka Baje i da odluči na koji način će oštećeni dobiti zadovoljenje ili odgovarajuću naknadu zbog štete koja mu je nanesena oduzimanjem računara sa programskim kodom i njegovim uništavanjem, da li u cjelokupnom traženom iznosu od 1000000 konvertibilnih maraka ili u onom koji sud procjeni na osnovu broja od oko 130 instalacijskih paketa programa i prosječne proizvodne vrijednosti koda za jedan programski paket, te da ukaže državi Bosni i Hercegovini koja su zakonska rješenja u njenom zakonodavstvu nesaglasna sa Konvencijom i da joj naloži u kom dijelu i kako treba da izmijeni praksu rada državnih organa...

POZADINA DOGAĐAJA I UZROCI DISKRIMINACIJE
Bosna i Hercegovine je zvanično najkorumpiranija država u Evropi. Organizovani kriminal je opšte prisutan, od policajca na ulici preko službenika u državnim ustanovama, sudija, okružnih tužilaca i kantonalnih tužilaca, poslanika sve do ministara, predsjednika Vlade i predsjednika entiteta.
Zvanično je objavljeno da je preko samo 3 banke pod kontrolom vlade opljačkano oko 2000000000 maraka, sto je samo manji dio ukupne krađe.
Najveći dio nezakonitih transakcija izvlačenja novca vršen je preko IP adrese visokog sudskog i tužilačkog vijeća, što samo po sebi sve govori a poznati slučaj Damjanović - Maktouf, pokazuje da u zemlji nema nikakve vladavine zakona, nego se postupa, sudi i presuđuje prema smjernicama i interesima vladajuće tajkunsko političke mafije.
Preko Bobar banke i drugih firmi iz Bobar grupe pokradeno je oko 300 miliona maraka a prilikom krijumčarenja u tu zločinačku organizaciju 23.07.2009. ubijena je osmogodišnja djevojčica Ivona Bajo ćerka moje sestre a prikrivanje tog zločina je i dovelo do tužbe koja je predmet ovog spora.
Djevojčica je smrtno ranjena prilikom ulaska, tehnički neispravnog kamiona koji je dovezao švercovanu robu u AD Univerzal a potom je napravila desetak koraka i srušila se na asvalt što se vidi na slikama a organi Bosne i Hercegovine su taj zločin predstavili kao pad sa bicikla ne objašnjavajući otkud krvavi tragovi desetak metara ranije.

Ali iz obilja nezakonitosti izdvajam materijalni dokaz ubistva dječji ruksak Ivone Bajo, koji je uklonjen sa mjesta zločina da bi se to ubistvo prikrilo a isti sam otkrio tek početkom naredne godine kada je zvanično okončana istraga. Vidljivo je da je kaiš dvostruko presječen, veći dio nedostaje a ostatak je tretiran jakim hemijskim sredstvom da bi se uklonili tragovi masti i ulja od kamiona što je izmijenilo originalnu žutu boju.
Predmet je sakriven od porodice javnosti i vještaka te smješten u sudski depo i držan 5 godina, no dozvolom sudije uspio sam u januaru 2010. da ga fotografišem i prvo postavio pismeno pitanje kako su nastala oštećenja i zašto je to sakriveno, na šta nije bilo nikakvog odgovora a onda sam podatke objavio javno i na internetu, te pozvao odgovorne da kažu za čije su interese prikrili zločin ili ću podnijeti krivičnu prijavu te će završiti u zatvoru.
Suočeni sa dokazom svog kriminala grupa kriminalaca iz Okružnog tužilaštva u Bijeljini odlučuju da me lažno prijave za ugrožavanje sigurnosti te izdejstvuju oduzimanje računara kako bi uništili sve dokaze njihovog kriminala koje imam.

To je izvedeno tako što su dvoje od njih otišli do policije u svojstvu građana i lažno me prijavili za ugrožavanje sigurnosti ne navodeći kojim konkretno riječima a onda inspektori kako su mi lično priznali pod pritiskom iako nisu postojale prijeteće riječi podnose zahtjev za pretres prostorija i odnošenje računara.
Taj zahtjev potvrđuje okružni tužilac a potom okružni sud izdaje naredbu za pretres i odnošenje računara, sve bez navođenja i jedne konkretne riječi, na kojoj se zasnivaju osnovane sumnje o počinjenom krivičnom djelu.
Računar je zaista sadržavao veliki broj dokaza o kriminalu a koji su umnoženi, kopirani na diskove i razdijeljeni na više lokacija. No iz sadržaja drugih fajlova, izdvajaju se instalacijski paketi sa oko 130 programa i programski kodovi za njih. Instalacijski paketi su također umnoženi na diskove ali programski kod koji je naravno morao biti tajan, postojao je samo na tom računaru.
Kako cilj nikada i nije bio da se protiv mene podigne optužnica nego da se uplašim i da se unište podaci, istraga je okončana poslije čak 30 mjeseci, odlukom o nesprovođenju istrage jer nema počinjenog krivičnog djela a računar je vraćen, poslije 9 mjeseci bez ikakve kontrole koju sam pismeno zahtjevao.
Svi podaci sa hard diska su bili izbrisani odnosno računar nije bio u funkciji, nikada nisam dobio podatke o otvaranju računara, što je obavezno zakonom a podnosio sam i zahtjeve o tome, što je garantovano pravo iz Ustava Republike Srpske a organi u Bosni i Hercegovini su se oglušili i nisu htjeli da poštuju to pravo.
Vjerovao sam da su podaci sa hard diska prvo kopirani i uskladišteni negdje a potom su obrisani svi originalni dokumenti sa mog računara, te sam se nadao da ću tako uspjeti povratiti neprocjenjivo vrijedne programske kodove ali kako su se državni organi neprestano oglušivali i odbijali da mi daju bilo kakav odgovor bio sam prisiljen podnijeti tužbu za nadoknadu štete zbog uništavanja programskog koda.
Uz tužbu sam priložio, kako dokaze o postojanju programa i odnošenju te zadržavanju računara i povrata bez kontrole tako i one koji dokazuju prikrivanje teških krivičnih dijela, da bih razotkrio motive tužene, te sam odmah pismeno ponudio da odustajem od kompletnog traženog novčanog iznosa za nadoknadu štete, ukoliko mi se vrate programski kodovi i pokrene istraga na osnovu dokaza koje sam priložio ali je to ignorisano i u odgovoru tužene, nisu postojale zakonom obavezne činjenice i razlozi zbog kojih se odbacuje tužba, citiram iz zapisnika 80 0 P 039222 12 P od 09.07.2014. godine.
Tužitelj izjavi da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva a što se tiče odgovora RS iako je zakonom predviđeno da se u odgovoru ukoliko tužena strana osprava tužbu i tužbeni zahtjev navedu činejnice zbog kojih to osprava i dokazi koji utvrđuju te činjenice tužena RS nije navela ništa od toga i nije predložila nijedan dokaz. Tek naknadno predlaže dva spisa i ovom prilikom želim da kažem sudu da ti spisi nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa ovim tužbenim zahtjevom a tužena RS nije iznijela nijedan argument koji bi povezao ovu tužbu sa tim predmetima. U ovoj tužbi radi se o materijalnoj šteti za uništavanje programskog koda dok su predmeti koje predlaže tužena povezani sa nematerijalnom štetom koja mi je nanesena zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti.
To je bilo prvo smišljeno kršenje zakona i mojih prava u sudskom postupku, pa iako sam na to više puta upozoravao, sud je kao organ tužene, sve to ignorisao i prihvatio imajući dobro uhodanu šemu da pravobranilaštvo u odgovorima nikada ništa ne napiše a onda sud u presudama izmišlja nepostojeće činjenice koje niko nikada nije ni istakao a kamoli dokazivao u sudskom postupku.
Ali u ovom slučaju je kriminal suda išao mnogo dalje, jer naime kada sam usmeno i pismeno najavio da ću dokaze autorstva nad instalacionim paketima, izvoditi lično na laptopu koji sam donosio, sudija je naredila sudskoj policiji da mi prilikom narednog dolaska oduzme laptop na ulazu u zgradu, što je ostalo nezabilježeno u zapisniku iako sam zahtijevao da se to unese.
Cilj je bio da se zaplašim i sam odustanem od izvođenja dokaza ali kako to nije uspjelo, sud je na bahat način između dva ročišta bez mog prisustva, održao kao neku raspravu i uvid u disk koji sam priložio, te naveo neke od dokaza mog autorstva a to su BZ soft, (moji inicijali) moje ime Zdenko kao instalacioni folder i 29111965, što je datum mog rođenja a što sam više puta istakao jer je i naveden u naredbi za pretres.
Iako je dakle sud odbio da to razbojništvo prilikom oduzimanja laptopa zavede u zapisnik a nema snimanja rasprava jer je vlada pokrala čak i milione namijenjene za opremanje sudova, uspio sam nedavno da dobijem dokaz da se to i desilo koji i prilažem, no posebno je zanimljivo da se ovdje oduzimanje laptopa predstavlja kao privremeno smještanje u portirnicu. Kako god da to sada sud objašnjava, činjenica je da je laptop bio u mom posjedu a onda je prešao u posjed sudske policije do kako se navodi odluke suda da li će biti dozvoljeno njegovo korištenje.
Dakle potpuno je jasno da je sud izdao naredbu da mi se laptop oduzme a potom nije dozvolio da lično izvodim dokaze svog autorstva jer je namjera bila da se očigledni podaci o mom autorstvu desetkuju i umanje a onda i to što je otkriveno da se u presudi prećuti i minimizira kao da ne postoji, jer nevjerovatno je da moj datum rođenja na koji sam upozoravao više puta i u završnoj riječi sud samo spominje kao broj, ne navodeći da li to ima neke veze sa mnom ili se smatra slučajnosću. U nastavku prenosim kompletno moje izlaganje iz završne riječi pošto, kako sam već istakao nije dozvoljeno da lično izvodim dokaze autorstva pred sudom, nego samo kratak opis vrijednosti štampanog materijala, (80 0 P 039222 12 P od 24.12.2014.):
"Zahtjev za izdavanje naredbe za deponovanje predmeta od 25.03.2010. godine, ukazujem na datum 25.03.2010.g. Sutradan po odnošenju računara pokušao sam lično da ostvarim kontakt sa sudijom za prethodni postupak i ukažem na postojanje programskog koda i opasnost da se isti uništi. Pošto mi to nije omogućeno napisao sam Okružnom sudu dokaz broj 4, tj. naredni dokaz, moja molba Okružnom sudu za povrat u pređašnje stanje po toj naredbi koju je izdao Okružni sud, gdje sam upozorio sud da se na računaru nalaze izuzetno važni programski kodovi, već nekoliko dana posle odnošenja računara, u kome sam pismeno obavjestio sud o prethodno obrazloženom problemu, moj zahtjev Okružnom sudu za vraćanje privremeno oduzetih stvari a pri tome mislim na računar, mislim da sam i ovdje ukazao na taj problem. izjašnjenje postupajućeg tužioca od 13.05.2010. godine povodom mog zahtjeva za vraćanje računara, koje dokazuje da sam prethodni dokaz predao prije 13.05.2010.g. izjašnjenje postupajućeg tužioca po prethodnom zahtjevu od 06.12.2010. godine što je vezano za drugi zahtjev koji sam predao Okružnom sudu a Okružni sud je tražio izjašnjenje tužioca. Lično sam razgovarao sa osobljem Okružnog suda i zatražio da se postupi po zakonu, da se računari vrate, podigne optužnica ili da se okružni tužilac kazni zbog odugovlačenja u skladu sa zakonom. Rješenje Okružnog suda, za povrat računara od 08.12.2010. godine, je bitan zato što se u njemu vidi kada je sud primio računar. U depozit ovog suda je računar zaprimljen 29.03.2010. g. Iz jednog od prethodnih dokaza vidljivo je da je zahtjev za deponovanje podnesen 25.03.2010. g., a pretres, odnosno odnošenje je bilo dan ranije, što znači da cijelih pet dana računar bio izvan depoa suda, na domak onih koji su prethodno da bi prikrili teška krivična djela prali dokaze benzinom. Ovim izražavam sumnju da je upravo u tom periodu moglo doći do uništavanja programskog koda iako je za ovu parnicu nebitno u kom je danu to moglo da se desi. Obavještanje i zahtjev OT u Bijeljini od 15.12.2010. godine, u kom sam tražio da se izvrši kontrola ispravnosti računara, a takav dokument sam predao i Okružnom sudu. U pet tačaka sam naveo šta može da se desi sa računarom i tražio da bi sve bilo u redu da se provjeri da li je računar ispravan i da li sadrži programski kod. Na ovaj zahtjev tužilac nije reagovao i nije se pojavio na primopredaji niti je vršena kontrola ispravnosti. Potvrda od 22.12.2010. godine o preuzimanju računara kada nije izvršena nikakva kontrola, krivična prijava od 04.03.2011. godine, koju sam ja podnio protiv građana koji su protiv mene podnijeli lažnu krivičnu prijavu, poslije prijema neispravnog računara, ne odmah ali u narednom periodu sam sačinio i predao krivičnu prijavu u CJB Bijeljina s obzirom da mi je u OT Bijeljina onemogućavan pristup a upravo njihovi pripadnici su i odgovorni za ovo krivično djelo. Poslije tri i po godine od predavanja ove krivične prijave nemam nikakvih podataka da li je tužena RS ustanovila bilo čiju odgovornost. uvid u odgovor na tužbu tuženog Milorada Debeljevića u predmetu broj 34147 P a taj predmet je i tužena predložila u podnesku kao dokaz, presuda Okružnog suda od 20.11.2012. godine. u svom odgovoru na moju tužbu u kome sam ga tužio kao privatno lice gdin. Debeljević Milorad odgovora: citiram "u pogiedu mene kao tuženika, napominjem da tužioca uopšte ne poznajem niti sam ga kada fizički vidio, a takođe niti postupao u bilo kom predmetu gdje je u pitanju on ili njegovi pravni interesi, te uopšte nemam nikakve vezanosti za činjenične navode koji su navedeni u tužbi. Svi činjenični navodi koji su navedeni u tužbi su izmišljeni" U vrijeme kada je ovaj odgovor sačinjen nisam imao ni jedan dokaz o učešću g. Debeljevića i g. Gruhonjića u podnošenju lažne prijave, a OT Bijeljina na moje zahtjeve po tom pitanju nije htjela da odgovori, te iz tog razloga g. Debeljević i tvrdi da sam sve izmislio. S druge strane isti se poziva na to da nikada nije postupao službeno u bilo kom predmetu vezano za mene, što je istina. Međutim, poslije podnošenja moje tužbe protiv njih kao privatnih lica, što su u početku i htjeli da predstave, prisiljeni su da mijenjaju taktiku i vrše pritisak na sve da njihove radnje proglase službenim. Tako je g. Gruhonjić Muhamed na pripremnom ročištu u mom prisustvu vrijeđao sudiju, njegovo znanje i stručnost, te zatražio da tužbu s mjesta odbaci, inače on više neće dolaziti, nego će koristiti druge metode. Posledica svega je da su pritisci postigli rezulat te su radnje g. Debeljevića i Gruhonjića proglašene službenim, kako bi isti bili oslobođeni odgovornosti za nematerijalnu štetu zbog lažne prijave. Moj stav i danas je da su lažnu prijavu podnijeli kao fizička lica, te da ova odluka nije ispavna ali ako je već tužena RS putem svojih sudova odlučila da oslobodi direktne podnosoce kako parnične tako i krivične odgovornosti, proizilazi da je ona ne samo lično odgovorna za podnošenje prijave, nego da je odgovorna i za sačinjavanje izvšenja plana da mi se odnese računar, za koga je znala da na njemu imam dokaze o teškim krivičnim djelima upravo pripadnika OT Bijeljina. - uvid u naredbu da se neće sprovoditi istraga OT Doboj od 14.12.2012. godine, u ovoj naredbi tužena RS poslije 30 mjeseci odugovlačenja priznaje da je sve ovo što sam ja do sada iznio isitina i da u mojim tekstovima ne postoje nikakve prijetnje po život i tijelo, iz čega proizilazi da sam smišljeno lažno optužen iz drugih razloga, da bi mi odnijeli dokaze i uništili ih, da bi me uplašili, i da bi pred svim drugim državnim organima predstavljajući mene kao psihopatu i ludaka obesmislili podneske kojima sam ja opisivao i iznosio dokaze o smišljenom kriminalu pripadnika OT Bijeljna, među kojima su i oni čija je sigurnost navodno ugrožena od mene."
Slijedi završna riječ, (zapisnik 80 0 P 039222 12 P od 02.03.2015. godine):
"Nemam nikavih primjedbi na izvršen uvid i kontrolu suda u priloženi disk. Samo bih skrenuo pažnju na formulaciju osobe koja je vršila uvid gdje navodi da se radi o identičnim koracima, što ukazuje na istog kreatora odnosno autora. Pojam „Bzsoft“ ne ukazuje stopostotno na mene ali skrećem pažnju da su B i Z moji inicijali. No naredni koraci prvo kod koji se traži pa potom i moje ime nedvosmisleno pokazuju da samo ja mogu biti autor tih programa i niko drugi, posebno s obzirom da je traženi kod datum mog rođenja. To su bile neke sigurnosne mjere kojima sam prilikom izrade programa, štitio svoje autorstvo za slučaj potrebe, naravno nemajući u vidu pretpostavku da bi se to moglo desiti na ovaj način. Tužena RS, je predložila sudu uvid u dva predmeta ne obrazloživši nijednom riječju zašta su relevantni a niko nije došao ni na jedno ročište da o tome izvodi dokaze. Predmet broj: 80 0 P 039976 12 P je tužba protiv fizičkih lica za nematerijalnu štetu zbog povrede ugleda i časti oduzimanjem prava iz ustava i nema nikakvih dodirnih tačaka sa ovom tužbom. Drugi predloženi predmet 80 0 P 034147 11 P je takođe tužba protiv fizičkih lica ali u ovom predmetu postoji djelimična veza sa ovom parnicom. S obzirom da su u tom predmetu tužene osobe koje su me lažno prijavile za ugrožavanje sigurnosti a što je bio direktan uzrok za pretres prostorija i odnošenje računara. U toj tužbi nijednom riječju nisam krivio tužena fizička lica za uništavanje programskog koda, niti sam tražio od njih odštetu po tom osnovu. No, iako ta tužena fizička lica nisu dostavili nijedan dokument koji bi pokazali svoje službeno postupanje u tom predmetu a jedan od njih g. Debeljević Milorad je nedvosmisleno u odgovoru sudu naveo da nikada nije službeno postupao u nekoj stvari vezano za mene i za moje pravne interese. Sud je da bi im pomogao i oslobodio ih krivice i odgovornosti presudio da su u pitanju službene radnje. To za ovu parnicu konkretno znači da je tužena Republika Srpska smislila plan kako da me lažno prijavi putem svojih službenika što bi iskoristila kao izgovor da mi odnese računar i uništi dokaze o teškim krivičnim djelima tih istih službenika. Istina je da tužena RS nije bila upoznata sa postojanjem vrijednog programskog koda na računaru ali je to ne amnestira od odgovornosti, no čak i da je do brisanja podataka došlo slučajno zbog loših uslova skladištenja ili bilo čega drugog, odgovornost je na tuženoj ali imajući u vidu da je tužena prilikom zahtjeva za pretres navela da već ima dokaze o mom navodnom krivičnom djelu a onda je tražila odnošenje računara gdje bi kao tražila dokaze, jedini logičan odgovor je da je pravi cilj i bio brisanje svih podataka sa Hard diska. Na ovo ukazuje i činjenica da nikada nisam dobio podatke o otvaranju računara što je obavezno prema ZKP-u iako sam to više puta tražio. Sa druge strane usmeno sam dobio informaciju od inspektora MUP-a i tužioca Sabića da oni uopšte nisu vršili uvid, te se postavlja pitanje zašto je tužena uopšte odnosila računar ako nikada nije izvršila uvid, što dodatno ukazuje da je jedini motiv bio isključivo uništavanje svih dokaza koji su se nalazili na Hard disku. Već sam ukazao sudu da je računar tek posle 5 dana predat u sudski depo a do tada je bio na milost i nemilost onima koji su bili spremni oprati benzinom materijalni dokaz ubistva jednog djeteta da bi prikrili krijumčarenje. Više puta sam pokušavao ukazati tuženoj na postojanje vrijednog programskog koda. Prvi put odmah sutradan direktno nadležnom sudiji, kako bi sprečio da se kod uništi, što mi nije omogućeno, te sam odmah pismeno obavjestio sud o tome. U narednom periodu sam takođe ukazivao na postojanje programskog koda i ukazivao da je prijava protiv mene bila lažna i da se nijedan tužilac neće usuditi da podigne optužnicu ali je svejedno računar zadržan cijelih 9 mjeseci u posjedu tužene. Skrenuo bih samo pažnju da je 2 godine kasnije OT Doboj svojom odlukom konstatovao da nema elemenata ni konkretnog ni bilo kog drugog krivičnog djela vezanog za moje postupanje. Neposredno pred primopredaju računara pismeno sam se obratio Okružnom sudu i Okružnom tužilaštvu, tražeći da se izvrši kontrola ispravnosti. Izražavajući sumnju da je računar ili potpuno uništen (neispravan) ili da su samo obrisani podatci. Tužena Republika Srpska je ignorisala taj zahtjev, te ja samo mogu ukazati sudu da smatram kako kontrola nije izvršena da se na zapisniku odmah tada ne bi konstatovalo da je računar neispravan. Smatram da sam u ovom dijelu dokazao istinitost svih navoda počev od lažne prijave, pretresa, odnošenja računara, zadržavanja u posjedu tužene, upozoravanja na postojanje programskog koda, predlaganja da se izvrši kontrola i u nastavku bih samo pokušao da ukažem na vrijednost nestalog pogramskog koda. U svojim podnescima tužena RS, ne navodi Zakonom propisane detalje ali zato recimo za podnesak koji ima cijelih 5 redova traži 2.000,00 KM i za takva 3 podneska ukupno 6.000,00 KM. Nesporno je da su te cijene u skladu sa advokatskom tarifom ali isto tako poznato je i kolika je vrijednost programskih radova. Na priloženom disku se nalazi preko 130 instalacijskih paketa koje sam kreirao godinama. Ja za jedan dan mogu da napravim 130 ovakvih podnesaka koje tužena cijeni 2.000,00 KM svaki. Ako bismo napravili paralelu da jedan program vrijedi samo onoliko koliko ovih 5 redova tužene RS, 130 programskih paketa vrijedili bi preko 250.000,00 KM a tužena RS vjerujem ne bi mogla da kreira nijedan program ni za 130 dana. Na priloženom disku sam dostavio primjere cijena nekih programa, tako da sud ima orjentacioni uvid. No prava vrijednost se naravno ne može tačno ustanoviti kao što ne bi mogla ni za neki umjetnički rad kao što je recimo Slika. Smatram da sam dokazao sve navode iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te predlažem da sud usvoji postavljeni tužbeni zahtjev."
Dakle iako mi nije dozvoljeno ne samo da izvodim dokaze autorstva nego ni da prisustvujem tome i ukažem na činjenice koje sud nije vidio ili nije htio da ih vidi, više je nego dovoljno bilo to da je u svaki program bilo "ugrađeno" moje ime kao instalacijski folder i prvenstveno moj datum rođenja kao instalacijski kod "29111965" no bezočnim pravnim nasiljem ta se činjenica prešućuje u svim rješenjima svih sudova u BIH, a unose nepostojeći argumenti i ponovo ističem sud odnosno tužena BIH, smišljeno izbjegava pisanje činjenica i razloga u odgovorima kako te laži ne bi bile predmet dokazivanja tokom rasprave a onda sudovi izmišljaju obilje laži u presudi sprečavajući stranku da to demantuje tokom postupka a sve napisano u žalbama sudovi višeg stepena potpuno ignorišu ili ako to već nije moguće onda oni unose nove laži i izmišljotine.
Sve je to vidljivo u presudi 80 0 P 039222 12 P od 01.04.2015. godine, gdje se potpuno ignorišu činjenice koje sam lično dokazivao a činjenice koje je sud utvrdio uvidom u disk BEZ MOG PRISUSTVA, se bezočnom manipulacijom prikrivaju što je u suprotnosti sa članom 191, stav "(4) „U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio; sud će navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasniće se ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka."
I naravno umjesto da se izjasni o mojim stavovima i činjenicama koje ja sam utvrdio, sud je komentarisao 2 spisa priklopljena po prijedlogu tužene, ne objasnivši kakve uopšte veze imaju sa ovim sporom a umjesto toga isticana su tek u presudi neka izmišljena opravdanja što je bila dužnost tužene stranke da navede u odgovoru. Sve sam to razotkrio u žalbi na presudu navodeći i članove zakona koji su smišljeno prekršeni:
"- Osnovni sud u Bijeljini je u sadejstvu sa Pravobranilaštvom RS prekršio član 71, stav 2 "Ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržati i razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode, dokaze kojima se utvrduju te činjenice, te pravni osnov za navode tuženog." jer odgovor tužene nije sadržao ni činjenice niti dokaze. - Osnovni sud u Bijeljini je prekršio član 73 ZOPP-u "Kad utvrdi da je odgovor na tužbu nerazumljiv ili nepotpun, sud će radi otklanjanja tih nedostataka postupiti u skladu s odredbom člana 336. ovog zakona" jer nije vratio odgovor na dopunu - Osnovni sud u Bijeljini je prekršio član 10 ZOPP-u "Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogučiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." jer je prihvatio prijedloge tužene u uvrštenju 2 spisa bez ijednog iznesenog argumenta te je parnica odgađana upravo zbog tih predmeta i berzazložnog slanja ovog predmata Vrhovnom sudu RS. - Osnovni sud u Bijeljini je prekršio član 99 ZOPP-u, stav "1) Tužilac ukratko izlaže sva bitna pitanja iz tužbe, uključujući izvođenje dokaza čitanjem isprava" jer nije dozvolio tužiocu da lično izvodi dokaze autorstva na laptopu. - Osnovni sud u Bijeljini je prekršio član 99 ZOPP-u, "Postupak na glavnoj raspravi odvija se usmeno, a dokazi se izvode neposredno pred sudom, ukoliko nije drugacije predviđeno ovim zakonom. jer je sud izvodio dokaze autorstva izvan rasprave i obavio sve bez prisustva tužioca" - Osnovni sud u Bijeljini je prekršio član 8 ZOPP-u, stav "Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno" jer nijednom riječju nije cijenio dokaze koje je lično izveo, da su programi podešeni da kreiraju folder sa imenom tužioca, te da je uslov za instalaciju unos koda koji je datum rođenja tužioca, odnosno mene - Osnovni sud u Bijeljini je prekršio članove 101 i 102 ZOPP-u jer dokazi nisu izvođeni neposredno prad sudom na glavnoj raspravi niti je dozvolio da tužilac iznese činjenice o autorstvu i lično izvodi dokaze, nego je to činio sud izvan rasprave uz asistenciju nepoznatog stručnjaka. S druge strane meni je poslije zahtijeva da lično izvodim dokaze autorstva tužena RS pri narednom dolasku oduzela potem sudske policije laptop koji sam poneo u tu svrhu iako nije na popisu zabranjenih predmeta. - Osnovni sud u Bijeljini je prekršio član 123 ZOPP-u, stav "(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev" jer meni kao tužiocu nije dozvolio da dokazujem autorstvo nad programima. - Osnovni sud u Bijeljini je prekršio član 128 ZOPP-u, stav "(1) Dokazi se izvode na glavnoj raspravi." jer je izvodio dokaze u privatnoj režiji izvan glavne rasprave uz asistenciju anonimnih stručnjaka."
I još jadan zanimljiv dio iz žalbe:
"Sve je ovo dakle vidjela i utvrdila Vlada RS još 2010-te, Pravobranilaštvo RS nijedne sekunde mi nije osporavalo autorstvo ali je zato sud sve ove dokaze previdio a onda prikrio, prećutao ili šta već sve ono što je lično utvrdio da bi mi osporio autorstvo nad kreiranjem programskog koda za ove programe. U pitanju je naravno ključna rečenica iz Presude: Osnovni sud u Bijeljini je utvrdio da osim naziva "BZ SOFT" koji sadrži inicijale tužioca, svi programi se instaliraju u folder "Zdenko" što je lično ime tužioca, a da bi uopšte došlo do instalacije, sud je utvrdio da je potrebno unijeti broj 29111965, što je datum rođenja tužioca a već utvrđeno u usvojenim dokumentima Okružnog suda u Bijeljini i CJB Bijeljina, ZAŠTO JE OVO KLJUČNA REČENICA ??? Zato što ne postoji u presudi uopšte a morala bi biti njen sastavni dio jer odgovara činjeničnom stanju utvrđenom od strane sudova u Bijeljini. Ali ona ne postoji i smišljeno je izostavljena kako bi se presudilo da nije dokazano moje autorstvo nad programskim kodom. Umjesto onoga što je utvrđeno a bitno je za ovu tužbu, pisale su se gomile beskorisnih podataka, kao što je recimo opis 2 spisa koje je bez ikakve argumentacije predložila tužena RS i sud ih tako usvojio, obrazlagao na više od jedne strane presude a da nijednom riječju ništa od svega nije dovedeno u vezu sa autorstvom nad programskim kodom, virusima, strujnim udarima, pregledu računara i slično...
I sada kada sam priložio dokaz da mi je Vlada tužene još 2010-te priznala pismeno autorstvo, nije ga negirala ni u odgovoru nego tek to čini sud u presudi, zanemarujući dokaze koje je sam izveo, kada sam demantovao sve druge izmišljenje argumenta, onda drugostepeni sud u svom rješenju potvrđuje presudu, bez komentara o navodima žalbe a unoseći sasvim novi izgovor za "potvrdu" presude, citiram:
"Raspravljajući o ovako postavljenom tužbenom zatjevu, sud je provedenim dokazima utvrdio, da je tačno da je po zahtjevu organa tužene, a po nalogu suda, kao organa tužene, od tužioca između ostalog oduzeto jedno kućište za računar marke „Fujtsu Simens (dell)“ serijskog broja UBEC150966 i jedno kućište za računar marke ,,COMPAQ“ serijskog broja 814DYSZ02R0, da su ovi predmeti bili deponovani kod Okružnog suda Bijeljina, da su ovi predmeti vraćeni tužiocu nakon proteka vremena od preko osam mjeseci, kao i da u tom peridu nije vršeno vještačenje ovih računara. Kod ovakvog stanja činjenica, a posebno imajući u vidu navode tužioca da nije utvrđena ispravnost računara ni prilikom oduzimanja, ni prilikom vraćanja istih, da on ne zna ko je i kako to uradio, ali da on sumnja da je to neko uradio, pravilno je sudio prvostepeni sud kada je zahtjev tužioca kao neosnovan odbio. Za svoju odluku prvostepeni sud je dao jasne i argumentovane razioge koji imaju činjeničnu i pravnu osnovu, a stečeno uvjerenje opravdao savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza ponaosob, svih dokaza u njhovoj međusobnoj povezanosti, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, zbog čega činjenično utvđenje i pravni zaključak prvostepenog suda ispravnim prihvata i ovaj sud. Ovo iz razloga što i pod predopstavkom da je tačna tvrdnja tužioca da su programi uništeni, iz podataka spisa prizilazi da postoji samo lice koje je štetu pretrpilo, a to je tužilac, ali, da bi došlo do odgovornosti tužene za štetu, tužilac je morao dokazati da je baš tuženi počinio štetu, kao i radnju kojom je ta šteta počinjena, što u ovom sporu nije slučaj."
Dakle ovde se faktički priznaje moje autorstvo i šteta koja mi je nanesena ali tužba odbacuje jer navodno računar nije vještačen uopšte a ja sam kao trebao dokazati i kako je kojom tačno radnjom došlo do brisanja podataka a vjerovatno sam morao navesti i dokazati kog se to tačno dana desilo, u koliko sati te imena počinilaca. Ja sam potom podneo Apelaciju direktno Ustavnom sudu BIH, koristeći opciju navedenu u samom obrascu Apelacije da se ista može podnijeti čak i ako nisu iscrpljeni svi pravni lijekovi pod uslovom da to ne bi bilo djelotvorno, što je mogućnost koju daje i Sud u Strazburu.
"Pravo na pravično suđenje je prekršeno i pred Ustavnim sudom BIH, jer na njihovom obrascu za podnošenje Apelacije postoji posebna rubrika "Neiskorišteni pravni lijekovi" gdje podnosilac može pojasniti zašto smatra da neki pravni lijek koji nije korišten ne bi bio djelotvoran. Takođe se na strani 9 nalazi uputstvo pod stavkom "Kada ne treba podnositi apelaciju" citiram: "Apelacija treba biti podnesena Sudu u roku od 60 dana od dana kada ste primili posljednju presudu ili odluku. Neophodno je i da podnosilac apelacije iscrpi sva pravna sredstva koja su mu na raspolaganju prije obraćanja Ustavnom sudu. To znači da ako još uvijek imate mogućnost da se obratite nekom drugom organu ili sudu na nivou države ili entiteta, trebate to uraditi. Međutim, potrebno je da obraćanje tom organu ili sudu bude efektivno. Ukoliko smatrate da pomoć tog organa ili suda ne bi bila djelotvoma, za vas bi ipak moglo biti korisno da se obratite Ustavnom sudu iako sve pravne opcije nisu iskorištene.".
DAKLE USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE POZIVA GRAĐANE DA MU SE OBRATE U SVOM INTERESU AKO SMATRAJU DA PRAVNI LIJEK, U OVOM SLUČAJU REVIZIJA NE BI BILA DJELOTVORNA A ONDA APELACIJU ODBACUJE BEZ IKAKVOG KOMENTARA O TOME, KAO DA TA OPCIJA NE POSTOJI...
Čak sam pismeno upozorio Ustavni sud na ovu nezakonitost na šta je uslijedio dopis sa "pitanjem" da li sam podneo reviziju na pravosnažnu presudu. Dakle, prvo je u Apelaciji istaknuto da revizija nije podnesena i navedeni razlozi a onda dodatno upozoren sud da ne može odbacivati apelacije zbog nepodnošenja revizija pošto je prethodno u samim obrascima sugerisao građanima da upravo tako učine. Radi se o bezočnom pravnom nasilju da u formularima postoji neka opcija a u praksi suda ne postoji.
Podsjećam da osim što sam lažno optužen i nadziran, te su mi nezakonito uskraćivani podaci o tome, već 6 godina neprekidno na snazi je USMENA FAŠISTIČKA NAREDBA, PREMA KOJOJ SE SVIM SRODNICIMA UBIJENE DJEVOJČICE IVONE BAJO ZABRANJUJE PRISTUP U OT BIJELJINA, i u zemlji gdje država nemilice krade milijarde evra, gazi ljudska prava i zakone, nema nikakvih šansi da bi revizija bila djelotvorna, nego sam odmah podneo Apelaciju u skladu sa navedenim uputstvom te prijedlog za ponavljanje postupka pošto sam došao da dokaza da je tužena vršila pregled računara a što je drugostepeni sud lažno naveo da nije bio slučaj, koristeći to kao izgovor da tužena nije odgovorna za štetu.
Taj prijedlog za ponavljanje postupka još nije okončan nego se nalazi pred Okružnim sudom u Bijeljini, poslije odbacivanja od strane prvostepenog suda i moje žalbe ali s obzirom da je Ustavni sud BIH odbacio Apelaciju zbog "neiskorištene revizije" iako sugeriše da se apelacije podnose i bez toga, obraćam se sada Sudu u Strazburu, prilažući i taj novi dokaz i prijedlog za ponavljenje kako bi se stekao potpuni uvid. Dakle tužena je 5 godina prikrivala informacije o pregledu računara iako je odgovorna i da ga nije vještačila nego je naprimjer stradao iz drugih razloga, (recimo, od ekonoma suda sam dobio informaciju da su čak prostorije sudskog depoa plavljene) a to je priznala tek kada smatra da je "sudski" izbjegla odgovornost. Nije isključeno da će drugostepeni sud uvažiti moju žalbu i prihvatiti prijedlog za ponavljanje postupka ali bi to bilo samo novo višegodišnje odugovlačenje s obzirom da je kompletna državna administracija umješana u neprekidne pljačke milijardi maraka od građana i iz budžeta...

Zdenko Bajo
Majke Jevrosime 20
76300 Bijeljina
065831902

Pretraži ovaj blog

Google+