četvrtak, 24. ožujka 2016.

ZAVRšNA RIJEč 80 0P 056780 14 P 02.03.2016

Riječi i način na koji opisujem današnje postupanje organa Republike Srpske nisu i ne mogu biti uzrokovane nekom mojom mržnjom prema organima, Republici Srpskoj i Srbima kao narodu nego sve isključivo temeljim na činjenicama a to je da danas i više godina unazad u RS djeluje zločinačka organizacija koja je Republiku Srpsku pretvorila u lopovsku bandu koja krade sve što joj dođe pod ruku, likvidira sve one koji se tome suprotstavljaju, vrši pritisak na sve državne službenike uključujući sudije, okružne tužioce i policiju da prikrivaju njihov kriminal i kako sam već dokazao spremni su da se koriste fašističkim metodama ne samo prema meni i mojoj porodici nego i prema drugim građanima da bi spriječili istrage o svojim krivičnim djelima.

ZAVRŠNA RIJEČ 80 0P 056780 14 P 02.03.2016

BOSNA I HERCEGOVINA
REPUBLIKA SRPSKA
OSNOVNI SUD U BIJELJINI
Broj: 80 0P 056780 14 P
Bijeljina, 02.03.2016. godine

ZAPISNIK SA GLAVNE RASPRAVE

Sastavljen dana 06.10.2015. godine u Osnovnom sudu u Bijeljini

OD SUDA PRISUTNI
SUDIJA: Vakičić Željka
ZAPISNIČAR: Manuela Kiš
PRAVNA STVAR
TUŽITELJ: Zdenko Bajo
TUŽENI: Republika Srpska
RADI: naknada štete
Započeto u 11:00 časova
Konstatuje se da su na glavnu raspravu pristupili:
- za tužitelja pristupio lično
- za tuženog: nije pristupio niko uredno je obaviještena o današnjem ročištu.
Sud konstatuje da je dokazni postupak sproveden.
Prisutni ne prigovara na izvršeni uvid u dokumentaciju.
U završnom izlaganju tužitelj izjavljuje sledeće:
Prije svega bih ukazao sudu da sam tužbenim zahtjevom predložio da se donese rješenje kojim se naređuje tuženoj Republici Srpskoj da prestane sa radnjama kojim se povređuju prava ličnosti tužioca, oduzimanja prava bez pravosnažnog rješenja i vrši bilo kakva diskrimancija u odnosu na druge građane, a na osnovu ZOO, „zahtjev da se prestane sa povredom prava ličnosti“. Vezano za ovaj dio tužbenog zahtjeva skrećem pažnju da sam dokazao kako je više mojih prava garantovanih Ustavom kršeno a i dalje se krše što se vidi iz Odluke Okružnog suda po mojoj žalbi koja mi je danas predata. Prije svega podsjećam na pravo garantovano članom 23. Ustava Republike Srpske prema kome građani imaju pravo da traže i naglašavam da dobiju dokumentaciju odnosno podatke koje su državni organi prikupljali o njima. Iako je tužena u svojim odgovorima osporavala sve moje navode i činjenice ne obrazlažući i ne dokazajući na šta konkretno misli, ja sam dokazao pred sudom da sam 19.03.2010. godine prijavljen od strane službenika tužene, zamjenika glavnog okružnog tužioca za ugrožavanje sigurnosti.
Posljedica toga bila je odnošenje i pregled računara koji sam koristio za šta je tužena bila obavezna prema ZKP-u da mi preda podatke a nije to nikada učinila uprkos više mojih pismenih upozorenja. Takođe sam izveo dokaz da sam tražio kontrolu ispravnosti računara prije preuzimanja što je tužena izbjegla da uradi a potom u narednim godinama kada sam više desetina puta prije svega lično a i pismeno tražio podatke o pregledu računara tužena je to odbijala, izbacivala me iz zgrade i čak hapsila. Tek nedavno OT Bijeljina se pismeno izjasnila za šta sam ovom sudu ponudio dokaz koji nije prihvaćen da su pregled i kontrolu računara vršile stručne i ovlaštene osobe. U parnici od koje je ova tužba razdvojena gdje sam tužio RS za uništavanje programskog koda tužena se nijednom riječju u svom odgovoru nije odredila o tome i podaci o tome su bili prikriveni a sve sa ciljem da mi se u toj parnici nanese šteta i tužena oslobodi odgovornosti.
Dakle, osim što je tužena prekršila Zakon o krivičnom postupku i nije mi predala podatke o otvaranju oduzetog predmeta konstantno se krši i pravo koje se prema Ustavu Republike Srpske ne može oduzeti niti ograničiti, pravo garantovano članom 23. Ustava RS, da dobijem podatke prikupljane o meni. Osim dokumentacije o oduzetom računaru još je važnija dokumentacija prikupljana posebnim istražnim radnjama koje je tužena vršila nada mnom nadzirući mene, moju porodicu u tri smjene straže, 24 sata na dan.

Prateći me prvo patrolnim kolima a onda policajcima u civilu gdje god da krenem. O tome sam već djelimično izvodio dokaze dostavivši sliku jednog od vozila i kopiju maila iz koga se vidi, odnosno može zaključiti da su sve komunikacije nadzirane. Mogao sam predložiti više svjedoka koji su vidjeli te radnje ali sam predložio samo jednog sa ciljem da isti sudu opiše ono što je vidio i svoja iskustva vezana za to s obzirom da je i on takođe zaustavljan i pretresan. Sud je odbio svjedočenje osobe Petrović Mitar a ja mogu samo da pretpostavim da se posebne istražne radnje i dalje sprovode i da sud želi sakriti činjenicu da su 2010. godine pokrenute bez naredbe suda i na sve moje pokušaje da prema istom članu 23. Ustava Republike Srpske dobijem te podatke, tužena je odgovarala izbacivanjima i hapšenjima.
Posebno je važno za odluku suda da bez mojih suprotstavljanja naredbama tužene ne bih uopšte imao dokaz da sam dolazio i više stotina puta tražio te podatke, što je i sudska policija pisala u svojim zabilješkama. Dužnost suda nikada nije bila da utvrđuje da li sam ja nekada kršio javni red i mir, posebno ako je događaj o kome se radi prema Zakonu o prekršajima zastario kao što se to desilo u predmetu 043325. Sud je prekršio moje pravo na pravično suđenje u svim predmetima a ovde je bitno da se o tački tužbenog zahtjeva vezano za pravo iz člana 23. ni jednom riječju nije odredio kao da to i ne postoji.
Ne manje važno je pravo garantovano članom 16. Ustava Republike Srpske prema kome građani imaju pravo žalbe na odluku koja se tiče njihovih prava i zakonom garantovanih interesa. Ovde se radi o usmenoj naredbi osobe Kovačević Novak, koju ovako opisujem jer ne radi u interesu Republike Srpske nego u interesu zločinačke organizacije. Naredba o zabrani pristupa svim srodnicima djevojčice Ivone Bajo je izdata sudskoj policiji još početkom 2010. godine sa uputama da lažu mene i majku ubijene djevojčice kako OT Bijeljina nije nadležna što sam već dokazao u postupku. Ta naredba je trebala da bude skrivena, da ne postoji trag da se primjenjuje i sud bi sada vrlo lako mogao da presudi kako nisam dokazao niti ponudio dokaze da se primjenjivala, da nisam isplanirao i preduzeo radnje neophodne da bih dokazao kakvim se metodama služe pojedini službenici tužene.
Da bih dokazao da ta naredba postoji nekoliko puta sam odbio da se udaljim iz zgrade poslije sprečavanja da ostvarim prava garantovana Ustavom i zakonima prethodno pismeno upozorivši OT Bijeljina i Sudsku policiju da su obavezni poštovati Ustav i uručiti mi tu naredbu u pismenom obliku kako bih imao pravo žalbe garantovano članom 16. a što je bilo obavezno prema Zakonu o opštem upravnom postupku. Takođe sam pismeno obavijestio tuženu da ću u slučaju da se diskriminacija nastavi i ne omogući mi se ostvarenje tog i drugih prava odbiti njihovu naredbu da se udaljim odnosno tražio sam da tužena poštuje zakon ili da me uhapsi. Tada nisam navodio niti je iko od njih mogao da pretpostavi koji su moji razlozi za to ali sada je jasno što sam već ukazao da bez izjava sudskih policajaca na prekršajnom sudu ne bih imao nikakav dokaz kakav se tretman primjenjuje.
Poslije nekog vremena provođenja te naredbe i konkretno izjave sudskog policajaca u predmetu koji se vodio pred Osnovnim sudom u Bijeljini u prekršajnom odjeljenju koji je vodila sudija Smiljka Dević „Zdenko Bajo, njegova sestra i drugi srodnici ne mogu lično pristupiti u OT Bijeljina“.
Zapisnik sa tog pretresa nisam dobio nego sam ga morao tražiti pismenim zahtjevom te sam zahvaljujući profesionalnosti predsjednika i sekretara ovog suda dobio taj dokaz. Od tog trenutka sam tu naredbu u svojim tekstovima opisivao kao fašističku jer se odnosi na grupaciju ljudi vezanih krvnim srodstvom. To je drugi razlog zbog čega je potrebno da sud donese rješenje kojim se tuženoj naređuje da prestane sa radnjama kojom se povređuje pravo ličnosti tužioca.
Ovdje je posebno važno da se radi o pravima za koja Ustav Republike Srpske kaže da se ne mogu ni oduzeti ni ograničiti a postoji i više prava garantovanih zakonima koja se krše, kao Zakon o slobodi pristupa informacijama, Pravo na podnošenje pravnog sredstva, krivične prijave itd. Ni o ovom otetom pravu tužena se putem svojih sudova nije izjašnjavala u tužbama za utvrđene diskriminacije ni jednom riječju, umjesto toga komentarisano je o tome da li je naredba trebala biti izdata i da li sam diskriminisan time što je naredba izdata. Podvlačim dakle, da tačka mog tužbenog zahtjeva nije bila u tome što je naredba izdata nego je diskriminacija vršena i vrši se i danas time što mi nije predata u pismenom obliku niti je omogućeno pravo žalbe garantovano članom 16. Od drugih prava koja se krše u završnoj riječi pomenuću samo pravo iz zakona o krivičnom postupku da građani imaju pravo prijaviti izvršenje krivičnog djela a zakon je predvidio da se prijava podnosi usmeno ili pismeno tužiocu na zapisnik.
Ne postoji opcija da građanin ode do pošte i prijavi krivično djelo kako je sud u više predmeta sugerisao. Skrećem pažnju da u jednom slučaju 13.05.2013. godine sam imao sedam krivičnih prijava odštampanih u dva primjerka kada mi nije omogućeno da pristupim u OT Bijeljina te sam tada pozvao policiju da interveniše i evidentira diskriminaciju što MUP nije učinio nego je tek nekoliko mjeseci kasnije falsifikovao dokumentaciju i sačinio zabilješku tek u avgustu ali dana 05.09.2012. godine kada sam uhapšen što je tema predmeta 043325 i prekršajnog spisa nisam imao ni jedan štampani dokument niti ručno napisan nego samo disk sa dokaznim materijalom o krivičnim djelima koja ili nisu bila predmet ni jedne istrage ili bi bila novi dokaz za već pokrenute spise.
U takvim okolnostima nemoguće je bilo i neumjesno od strane suda da zaključuje kako sam mogao otići u poštu i predati nekome tamo usmeno na zapisnik krivičnu prijavu ili u nekom drugom organu ostvariti to pravo Takođe je bitno da ukažem na neprimjereni komentar Okružnog suda u tom predmetu kako mi je bilo omogućeno da na neki drugi način ostvarim svoja prava pozivajući se na činjenicu koju sam sam istakao da sam poslije tri godine oko 150 dolazaka, hapšenja i dikriminacije uspio da dobijem dokumentaciju koju sam tražio još februara 2010. godine i to samo dio dokumentacije .
To je Okružni sud u Bijeljini opisao kao razumno i objektivno ponašanje. Podsjećam da ni do današnjeg dana nisam dobio materijal garantovan Ustavom članom 23. niti pomenutu naredbu u pismenom obliku a što se iz najnovije odluke Okružnog suda po mojoj žalbi za sudsku mjeru obezbjeđenja vidi da tužena i nema namjeru poštovati Ustav i zakone. Nadalje, u tužbenom zahtjevu sam tražio da Osnovni sud u Bijeljini utvrdi da imam više prava koja su garantovana Ustavom i Zakonima što je navedeno u 19 tačaka. Da su se ta prava poštovala ne bi bilo ni kršenja prava na koja sam ukazao niti ove parnice danas. Podsjećam da sam i u ovom predmetu kao i svim drugim tužbama u startu nudio tuženoj dogovor da povučem tužbu i odustanem od kompletne novčane nadoknade ukoliko tužena prestane sa diskriminacijom izjasni se o dokazima o krivičnim djelima i pokrene istragu što je tužena odbijala.
Prvi takav prijedlog je iznesen još 2011. godine a danas pet godina kasnije su potpuno jasni motivi tužene zbog čega taj prijedlog nije prihvaćen i istrage nisu pokrenute. Danas je poznato da je tužena RS prema sopstvenim podacima javno iznijetim opljačkala oko milijardu i po maraka samo preko tri banke, BIP, Bobar i Banke Srpske. Istražni organi u Republici Srpskoj ne žele da se time bave, poznato je koliko je novca pokradeno a ,,ne zna se“ samo ko su počinioci i ko su odgovorni za taj kriminal. Ono što povezuje ovu parnicu sa tom astronomskom krađom je firma AD ,,Univerzal“ u koju je na dan pogibije Ivone Bajo 23.07.2009. godine vršeno krijumčarenje.
S obzirom da je AD ,,Univerzal“ firma iz Bobar grupe čiji je vlasnik višegodišnji odbornik i poslanik ovdje tužene RS, tužena je taj kriminal prikrila. Sa istom osobom koja je nažalost u međuvremenu prema zvaničnim podacima preminula tužena je bila suvlasnik u „Bobar banci“ koja je u međuvremenu izgubila dozvolu za rad zbog pljačke oko 300 miliona maraka. Jedna od firmi preko koje su pokradena sredstva iz „Bobar banke“ je i AD „Univerzal”. Poznato je da je vlasnik “Bobar grupe” bio u bliskim odnosima sa predsjednikom ovde tužene RS koji je više puta pred kamerama prijetio tužilaštvima i sudovima Republike Srpske pa i pojedinim sudijama. Sudovima ukidanjem a sudijama odgovornošću zbog odluka koje mu se nisu dopadale.
Iako je javno saopšteno koliko je novca nestalo ista osoba, predsjednik RS javno podržava najodgovorniju osobu za kontrolu banaka koja nije ništa preduzela da zaustavi taj kriminal, ali zato svako pominjanje tih afera i odgovornosti tretira kao napad na ustavni poredak, na institucije Republike Srpske opisujući osobe koje to čine kao strane plaćenike i domaće izdajnike. Želim da u zapisnik uđe da sam na ročište došao sa ordenom koji sam dobio od Republike Srpske što sud može da vidi a tu je i pismeni dokaz ukoliko neko smatra da je ovo kupljeno negdje na pijaci. Ne smatram da je to bilo koji dokaz u moju korist ali ću reći da sam isti dobio zbog iskazane hrabrosti i spašavanja više života sve srpske nacionalnosti. Time hoću reći da riječi i način na koji opisujem današnje postupanje organa Republike Srpske nisu i ne mogu biti uzrokovane nekom mojom mržnjom prema organima, Republici Srpskoj i Srbima kao narodu nego sve isključivo temeljim na činjenicama a to je da danas i više godina unazad u RS djeluje zločinačka organizacija koja je Republiku Srpsku pretvorila u lopovsku bandu koja krade sve što joj dođe pod ruku, likvidira sve one koji se tome suprotstavljaju, vrši pritisak na sve državne službenike uključujući sudije, okružne tužioce i policiju da prikrivaju njihov kriminal i kako sam već dokazao spremni su da se koriste fašističkim metodama ne samo prema meni i mojoj porodici nego i prema drugim građanima da bi spriječili istrage o svojim krivičnim djelima.
S obzirom na dosadašnja iskustva i to da se tužena nije odredila ni o čemu vezano za tužbeni zahtjev očekujem da će sud donijeti rješenje vezano za ovaj tužbeni zahtjev za utvrđenje u 19 tačaka, da nemam pravni interes za to, zato to povezujem sa već obrazloženim pravima koja su kršena i koja se i dalje krše da bi se s moje strane pokazalo kako imam pravni interes što naravno za pravosudni sistem u ovoj zemlju nema nikakvog značaja kao što se ne pridaje značaj ni garantovanim pravima iz Ustava.
Što se tiče glavne teme tužbenog zahtjeva koju sam podijelio na period od 23.07.2009. godine do 31.01.2010. godine i potom period poslije tog datuma sve do današnjeg dana prvo ću dati objašnjenje o tom vremenu od prije šest godina. To je bio period kada je tužena RS formalno vodila kao neku istragu o pogibiji Ivone Bajo a ustvari su dobili nalog da to ubistvo predstave kao nesrećan slučaj i razvlače istragu šest mjeseci kako bi se rodbina kao i u drugim slučajevima pomirila sa sudbinom i odustala od dokazivanja.
Važno je znati da u periodu kada se vrše bilo kakve istražne radnje tužena prema zakonu ima pravo da ne saopštava činjenice do kojih je došla istragom kako istu ne bi ugrozila te u tom periodu i nije bilo toliko kršenja prava kao kasnije. Podsjećam da je u zabilješci OT Bijeljina od 04.01.2010. godine koju sam obrazlagao i nekim kasnijim dokumentima iznošen stav od strane tužene kako su sarađivali sa porodicom i prihvatali sugestije što naravno nije istina. Sudu sam predao više pismenih dokaza o neprofesionalnom i kriminalnom postupanju pojedinih osoba od čega potenciram krivičnu prijavu protiv Danice Stjepanović u kojoj je transkript mog razgovora sa istom. Sudu sam predao i elektronski audio zapis na CD-u tog razgovora kako bi dokazao da nije izmišljen.
U tom razgovoru okružni tužilac odbija bilo kakav kontakt sa mnom iako sam je prethodno pismeno obavijestio da imam neke dokaze o krivičnim djelima. Ovdje sada nije uopšte bitno o kojim se dokazima radi nego postupak okružnog tužioca čiji je zadatak da goni počinioce krivičnih djela i prikuplja podatke od građana. Umjesto toga ista je kako sam već naveo odbila da mi dozvoli pristup OT Bijeljina i podnošenje krivične prijave. Taj razgovor je vođen u oktobru 2009. godine poslije čega sam se pismeno žalio Uredu glavnog tužioca i dostavio neke podatke mailom s obzirom da mi je svaki drugi pristup bio zabranjen.
Moram reći da u to vrijeme nisam poznavao zakon nego sam bio prisiljen da tih nekoliko mjeseci „izučavam“ pravo pa sam tek kasnije došao do saznanja kako se i kome može podnijeti krivična prijava. Tako sam krajem decembra pokušao da podnesem krivičnu prijavu protiv okružnog tužioca Stjepanović kod dežurnog tužioca. Ja nisam znao ko je dežurni tog dana a ispostavilo se da je u pitanju zamjenik glavnog tužioca Gruhonjić Muhamed koji je odbio da postupi u skladu sa zakonom i evidentira krivičnu prijavu ma kakva ona da je bila, naloživši sudskoj policiji da me izbaci iz zgrade. Iako smatram da je postupanje osobe Stjepanović Danice bilo kriminalno moram reći da je ista bila relativno pristojna ili čak ljubazna u rijetkim kontaktima sa porodicom sve do razgovora koji sam pominjao.
Za razliku od nje osoba Gruhonjić Muhamed je odmah nastupio bahato, drsko i bezobrazno a s obzirom da je bila u pitanju istraga o pogibiji osmogodišnje djevojčice to je uzrokovalo da prvo pojedine osobe zbog njihove neprofesionalnosti i smišljenog prikrivanja dokaza o ubistvu opisujem kao kriminalce a pošto sam se pismeno obraćao drugim državnim organima koji nisu ništa preduzimali a nisu ni davali bilo kakva objašnjenja za dokaze njihovog kriminala na kraju opišem kao zločinačko-fašističku organizaciju. Jasno je da su državni organi potpuno pod kontrolom mafije sa osnovnim ciljem da spriječe istrage o novcu koji je pokraden a cifra koju sam naveo je samo mali dio ukupne sume. Vezano za povredu prava na pravično sudenje podsjetiću na moje zahtjeve za tonsko snimanje što je predviđeno zakonom ali nema tehničkih mogućnosti jer ih tužena nije obezbijedila. Danas je poznato da je među pokradenim novcem i oko 10 miliona maraka namijenjenih za funkcionisanje osnovnih sudova.
Dakle, umjesto da opremi svoje sudove i poveća plate administraciji, tužena je taj novac pokrala a sada javno prijeti putem svog predsjednika, sudijama prije svega sugerišući da donose odluke kakve se njemu dopadaju inače će se suočiti sa posljedicama. Dakle, iako je ovde tužena RS, čija je sudska vlast sastavni dio iz samog tužbenog zahtjeva je jasno da je odgovornost isključivo na OT Bijeljina koje nije dio sudske vlasti a novac koji je opljačkan je bio pod kontrolom Vlade Republike Srpske. No, iako je svojim kriminalnim radom Vlada krala i od svojih sudova, sad se očekuje i traži da sudije budu pristrasne i prikrivaju njen kriminal kao i osobe koje su odgovorne za to.
Moje lično mišljenje a vjerujem da će se i sud s tim složiti je da nijedna kriminalna radnja bilo kog državnog službenika nije izvršena u interesu Republike Srpske nego u njihovom ličnom interesu i interesu zločinačke organizacije kojoj pripadaju ali s obzirom da su njeni članovi na uticajnim pozicijama i sprečavaju sprovođenje istražnih radnji svim organima u Republici Srpskoj, pritiscima i ucjenama jedina zakonska mogućnost mi je ostala da tužbu podnesem protiv Republike Srpske. Ovde bih dodao opšte poznatu činjenicu da pošto su tužilaštva u RS odbili da istražuju ovaj kriminal istragu je preuzelo tužilaštvo BiH i SIPA a potom su pojedine osobe iz vrha vlasti pokrenule kampanju za sprečavanje nadležnosti i pristupa tim institucijama prijeteći čak i upotrebom oružane sile.
Poznato je da osim ovih krađa preko banki dok je novac u trezoru, Republika Srpska je angažovala i specijalnu policiju da sa vatrenim oružjem presreće transporte novca. Uvjeren sam da bi tužena zauzela stav kako odgovornost nekoliko osoba koje su izvršile taj kriminal nije i odgovornost Republike Srpske te ću to povezati sa krivičnim djelima koja su izvršena od nekih službenika tužene na moju štetu. Ovde je recimo godinama primjenjivana i primjenjuje se usmena naredba koju izvršava sudska policija. Takođe je prijava protiv mene podnesena od strane državnih službenika a očito je da je prije te prijave bio sačinjen neki plan grupe više lica. Te radnje je tužena putem svojih sudova okarakterisala kao službene radnje, kako tu lažnu prijavu tako i usmenu naredbu.
Neuručivanje iste u pismenom obliku za šta su prema članu 48. Ustava Republike Srpske odgovorni oni koji je izvršavaju odnosno koji krše prava iz Ustava, kako Ustav kaže ne mogu se pravdati ničim naređenja. Čije su naređenje izvršavali pripadnici specijalne policije prilikom pljačke zasad nije poznato. Nije poznato ni čija su naredenja usmena, izvršavali pripadnci MUP-a koji su me nadzirali ali evo zna se da već šestu godinu tužena prikriva dokumentaciju o tome, čak odbijajući da se izjasni da li me je uopšte prijavila ili ne, da li je postupala u skladu sa zakonom ili ne i da li postoji naredba suda ili ne postoji.
Podsjećam da su ovde priklopljeni predmeti u kojima sam tužio direktne počinioce krivičnog djela "lažno prijavljivanje" odnosno "davanje lažnog iskaza" a sudovi su u dva predmeta oslobodili tužene osobe odgovornosti pod izgovorom da su u pitanju službene radnje. Moja prava su naravno prekršena i u tim postupcima jer je tuženi dužan dokazati da nije odgovoran za štetu prema ZOO gdje stoji da tuženi mora ponuditi dokaz da do štete nije došlo njegovom krivicom. U ovom konkretnom slučaju tuženi su imali veoma lak zadatak. Bio je dovoljan samo jedan dokument iz tog predmeta sa njihovim potpisom i pečatom da bi dokazali kako nisu lično odgovorni nego da je odgovornost za štetu ako je ima prema istom ZOO i ZOT odgovornost na RS.
Iako sam to pismeno isticao i u završnoj riječi istakao tuženi nisu dostavili ni jedan dokaz o svom službenom postupanju ali ih je sud oslobodio odgovornosti očito pod pritiskom UDT-a. Jedan od tuženih g. Debeljević je čak tvrdio da sam sve izmislio tako da je poslije lažne prijave u policiji pokušao da laže i pred sudom.
Iako sam potom dostavio dokaze, zabilješku MUP-a gdje su navedena imena njega i gospodina Gruhonjića kao osoba koje su me prijavile sud ih je oslobodio odgovornosti za nastalu štetu. Ja sam u jednom od tih predmeta dostavio materijal u kome se vidi postupanje isključivo okružnog tužioca g. Šabić Murisa što naravno nije moralo značiti da ne postoji neki dokument o postupanju bilo kog drugog koji ja nisam imao, no kako sam već istakao tuženi takav dokument nisu dostavili. Moram dodati da su u tim postupcima i praktično svim drugim osim ovog kršena moja prava na pravično suđenja na taj način što nije bilo dokaznog postupka niti glavne rasprave nego se odmah prelazilo na završnu riječ.
U ovom postupku ja sam pismeno i usmeno insistirao da se poštuje zakon ili da se donese rješenje kojim mi se zabranjuje izvodenje dokaza. Samo ta drastična razlika u postupanju je dovoljna da se pokaže kako se nije poštovao zakon na raspravama za šta je jedan od bitnih preduslova bilo i to da se ne obezbijede uslovi za tonsko snimanje kako bi takva postupanja postala praksa u sudovima u Republici Srpskoj. Nedavno sam na moj zahtjev iz Republičkog tužilaštva dobio odgovor koji sam ovde ponudio kao dokaz a sud ga nije prihvatio u kome najviši republički tužilački organ na moje pitanje koje su osobe službeno postupale u predmetu formiranom protiv mene za ugrožavanje sigurnosti u OT Bijeljina i u OT Doboj, dobio odgovor da je u OT Bijeljina službeno postupao Šabić Muris. Moje pitanje vezano za OT Doboj je bila samo taktička varka jer me to uopšte nije ni zanimalo.
Cilj je bio da pokažem i dokažem da osobe Gruhonjić, Debeljević, Kovačević i Stjepanović nisu postupale službeno tako da su za počinjeno krivično djelo odgovorne prema članu 87. ZOVSTV stav 2, a pod nečijim uticajem sudovi u Bijeljini su mi nanijeli štetu i bez ikakvog dokaza o njihovom službenom postupanju oslobodili ih od odgovornosti. Nije isključeno ni da je do tih odluka došlo nekom greškom jer svako može da pogriješi ali evo sada je tužena imala priliku da iznese svoje stavove, sud je imao prilike da prihvati i taj dokaz od Republičkog tužilaštva kako bi imao jasan uvid što nije učinjeno. No, uprkos tome ja sam već izveo dovoljan broj dokaza o tome da su me prijavila fizička lica a ne službenici Republike Srpske što bi u tom dijelu bilo oslobadajuće za RS.
Dakle, tužena Republika Srpska ne bi bila kriva za podnošenje prijave nego samo za nezakonitosti u svom radu poslije tog podnošenja ali je sa druge strane odgovorna zbog povrede mog prava na pravično suđenje time što je kršila zakon u tim postupcima, pristrasno postupajući zato što se radilo o osobama koje su na uticajnim pozicijama a već su javno stvorili lažnu sliku kod građana koji ne poznaju zakon da oni nikada ne mogu biti gonjeni krivično niti tuženi parnično za bilo koju radnju koju izvrše. Sudu sam kao dokaz priložio Odluku OT Bijeljina u kojoj upravo stoji ovakvo obrazloženje a u jednom od predmeta tuženi Gruhonjić Muhamed je takav stav iznio usmeno na zapisnik tražeći da sudija odmah odbaci tužbu jer on navodno nikada ne može biti tužen.
Pred više svjedoka ista osoba je vrijeđala stručnost i znanje inače izuzetno ljubaznog postupajućeg sudije tvrdeći kako je prigovor pasivne legitimacije, procesni prigovor prema čemu je tužba morala biti odmah odbačena što nije istina jer se radi o materijalno-pravnom prigovoru. Bahatost i primitivizam koju je ta osoba pokazala prema jednom sudiji nije ni blizu onoga kako se pojedini pripadnici tužilaštva odnose prema „običnim gradanima" ali može pokazati zašto je sud u tim parnicama bio na strani tuženih. Naime osim svega navedenog g. Gruhonjić je pred više svjedoka rekao da se više neće pojavljivati na raspravama nego da ima druge metode. Ja osim dokazivanja pred sudom i pozivanja na zakonske odredbe nemam drugih metoda.
Podsjećam da sam lažno prijavljen za ugrožavanje sigurnosti pošto sam naveo pismeno da ću protiv osoba koje su učestvovale u prikrivanju dokaza ubistva i krijumčarenja podnijeti krivičnu prijavu te da će isti završiti u zatvoru. Postavlja se pitanje šta bi se desilo da sam umjesto toga napisao da ću protiv odgovornih upotrijebiti neke druge metode. Nesporno je da je prijava protiv mene podnesena u CJB Bijeljina a prema odluci OT Doboj je konstatovano da nisu pronađeni elementi ni tog niti bilo kog drugog krivičnog djela koje bi moglo da mi se pripiše iako je tužena upotrijebila sva svoja sredstva da me poveže sa bilo kakvim krivičnim djelom.
To se vidi iz naredbe Okružnog suda gdje je navedeno da se osim dokaza za prijavljeno djelo traže i bilo koji drugi dokazi za krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti. Takođe je to vidljivo i u Odluci OT Doboj gdje je proširena osim člana 169. na član 399. Radi se o vatrenom oružju koje je bilo vlasnišvo jedne druge osobe.
Naravno inspektori koji su vršili pretres tada nisu mogli znati ko je vlasnik ali je nesporno da se pokušalo to krivično djelo pripisati meni. Posebno je to jasno poslije mog razgovora sa tužiocem Šabić Murisom koji je prije svega bio na temu odnesenog računara i uništenih podataka. Tada mi je gospodin saopštio da to što je u tom predmetu osumnjičena osoba za to krivično djelo dala izjavu policiji kako je vlasnik oružja njegov otac ne znači ništa, da on može promijeniti izjavu i pred okružnim tužiocem negirati svoje vlasništvo te da bi u tom slučaju opet ja mogao biti optužen. Ovim želim skrenuti pažnju sudu da je tužena pokušala na sve načine da me uplaši lažnim optužbama i aluzijama ili možda čak otvorenim ponudama da nekome ponudi nagodbu da svoj kriminal pripiše meni.
S obzirom na odluke svojih sudova koje su priklopljene ovom predmetu vezano za podnošenje prijave protiv mene sud je izio stav kako su u pitanju službene dužnosti što ja tvrdim da nije istina ali vjerujem da će se sud i dalje držati toga kao da su u pitanju službene radnje. Dakle, ja sam pokušao jer mi je u cilju istina da dokažem da to nisu bile službene radnje nego je grupa više lica napravila plan kako da mene eliminiše kao opasnost i spriječi da se razotkrije kriminal u koji su umiješani.
Kako je tužena donijela odluke da su u pitanju službene radnje a osobe koje su ih izvršile su pravno stručne i vrlo dobro znaju šta je ugrožavanje sigurnosti proizilazi da je Republika Srpska odgovorna za podnošenje te lažne prijave da je ustvari RS napravila plan kako da mi nanese štetu i omogući miran nastavak krijumčarenja preko “Bobar grupe“ i krađu novca koju sam već opisao. Ja nisam u ovom predmetu prilagao mišljenja vještaka psihijatara o nekim psihičkim poremećajima na osnovu kojih bi sud donosio presudu u moju korist kao što to čini recimo predsjednik RS. Podsjećam da u ZOO uopšte ne postoji pojam nadoknade za materijalnu štetu zbog psihičkih poremećaja nego za duševne bolove zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti što je konkretno u ovom slučaju.
Sudovi odnosno sudska praksa pokušavaju da izjednače pojam duševna bol i psihički poremećaj što je takođe kršenje ne samo Zakona o obligacionim odnosima nego i prava garantovanih Ustavom RS gdje se kaže da građani imaju pravo za nadoknadu štete koje im nepravilnim ili nezakonitim radom nanese državni organ. Ni ovdje se ne pominje nikakav psihički poremećaj. To je očito uvedeno u sudsku praksu prije svega za potrebe krivičnih postupaka kako bi se uticajne osobe oslobodile odgovornosti zbog neuračunjljivosti ali evo postoji više parničnih postupaka u kome predsjednik RS odlukama svojih sudova dobija presude prilažući kao dokaz mišljenja vještaka o svom psihičkom poremećaju.
Takva osoba dakle javno prijeti sudijama i sudovima i sprečava sve istrage ali što je za ovaj slučaj bitno ističem da je predsjednik RS „oklevetan za krađu“ a ja sam prijavljen za ugrožavanje sigurnosti, upućivanje ozbiljnih prijetnji po život i tijelo najmanje šest pripadnika OT Bijeljina, odnosno praktično za planiranje njihovog ubistva. Protiv mene su zaista pokrenute neviđene istražne radnje, teror i diskriminacija kakvi nisu viđeni ni u filmovima a sada opet pravim paralelu, predsjednik ovde tužene se uplašio i žali se kako se protiv njegove porodice sprovodi najveća hajka u istoriji države.
Sve ovo je bitno da bi sud stekao uvid na dva primjera kakve su radnje i optužbe upućene jednoj osobi koja je obični građanin a kakve najzaštićenijoj i najuticajnijoj u Republici Srpskoj. Sud je presudio da je predsjednik RS doživio duševni bol te može ovaj sud na osnovu izvedenih dokaza o tretmanu kakav se prema meni primjenjuje, lažnoj optužbi i njenim posljedicama da procijeni dužinu trajanje i intezitet duševnog bola a ovde se radi o više od pet godina u kontinuitetu.
Nevezano za to da li je sama prijava podnesena od građana ili državnih službenika ukazaću sudu na nezakonitosti u postupanju državnih organa što bih efektno dokazao da su prihvaćeni kao svjedoci inspektori i okružni tužioci ali sud je to naravno spriječio kako se ne bi razotkrio taj kriminal. Za ugrožavanje sigurnosti nije potrebno da bude izvršena ni jedna radnja kojoj se nekoj osobi nanosi fizički bol ili ugrozi život nego je dovoljno da ta prijetnja bude napisana ili izgovorena.
Osobe koje su me prijavile su kao dokaz za navode svoje prijave donijele pisma koja sam im uputio i mail koji sam poslao kako na adresu OT Bijeljina tako i na internet adresu Visokog sudskog tužilačkog vijeća. Skrećem pažnju sudu da ni te osobe ni inspektori koji su podnijeli zahtjev za pretres nisu naveli ni jednu riječ kojom sam navodno uputio ozbiljne prijetnje. Iz razgovora sa inspektorima na moje direktno pitanje zašto su me pozvali na saslušanje kada ne postoji ni jedna prijetnja i ako oni smatraju da postoji da mi kažu koje su to prijeteće riječi, odgovorili su mi gospoda Jovičević Zoran i Maksimović Bojan da oni lično nisu uočili ni jednu prijeteću riječ ali im je naređeno usmeno da podnesu zahtjev za pretres.
Ovo takođe povezujem sa usmenom naredbom zabrane pristupa i pljačkom specijalaca Republike Srpske jer očito da u ovoj zemlji odavno nema primjene zakona nego se izvršavaju usmene naredbe osoba koje su se domogli velikog novca dugogodišnjim izvršavanjem krivičnih djela. Moguće da sam možda pogriješio u imenima inspektora te da pojasnim sudu radi se o osobama koje sam predložio kao svjedoke.
Nadalje zahtjev MUP-a za pretres je odobrio okružni tužilac Šabić Muris a onda je naredbu za pretres izdao Okružni sud u Bijeljini. I dalje bez ijedne riječi bilo okružnog tužioca bilo okružnog sudije o tome kako sam navodno planirao da im ugrozim sigurnost. Ovaj dio je bitan da preduprijedim obrazloženje suda kako se radi o zakonom predviđenim radnjama koje očekujem u presudi. Nesporno je da tužena može pokretati istražne radnje uključujući i pretres ali zato je potrebno da postoji osnov i sumnja. U konkretnom slučaju tužena RS je putem svojih organa MUP-a, OT Bijeljina i Okružnog suda u Bijeljini pokrenula istražne radnje pretresanje objekata i posebne istražne radnje na osnovu lažne tvrdnje kako iz mojih tekstova proizilaze "obiljne prijetnje po život i tjelo".
Dakle, potpuno je jasno da su svi organi tužene bili svjesni da ne postoji nijedna prijeteća riječ ali su prekršili zakon pod uticajem osoba koje su me prijavile. Ne radi se samo o nezakonitosti u pokretanju radnji pretresa nego i kasnije kada nije poštovan zakon o krivičnom postupku i nisu mi dostavljeni nikakvi podaci o pregledu otetih računara i nadzoru nada mnom. Ova optužba je 2010. godine korištena kao opravdanje za zabranu pristupa u OT Bijeljina ali 2-3 godine kasnije kada je već bilo poznato da OT Doboj neće narediti istragu jer nema elemenata krivičnog djela, glavni okružni tužilac Kovačević Novak uopšte to u svom dopisu VSTV-u ne pominje kao razlog nego navodi prekršaj od dana 08.07.2010. godine.
Podsjećam da sam izveo dokaz kako smo tada obmanjivani da OT Bijeljina nije nadležna što je poslije pokušaja da se predstavim kao izgrednik povučeno i zamjenjeno drugim izgovorom. Prvo sam dakle bio opisivan kao opasan kriminalac koji planira ubistvo tužilaca a potom se to svelo samo kao osoba koja često remeti javni red i mir. U više dokumenata tužene opisivan sam kao rastresena osoba čije se ponašanje ne može predvidjeti a koji su dokumenti izvedeni kao dokazi. Ja sam naprotiv predvidio ponašanje svih službenika tužene. Opisivan sam i kao osoba koja se drsko ili čudno ponaša, jer se nisam uplašio bahatih postupaka zločinačke organizacije i insistirrao sam na svojim pravima. Posebno skrećem pažnju sudu da su me u zabilješci sudske policije dana 05.09.2012. godine vezano za dva priklopljena predmeta sudski policajci opisivali kao psihički poremećenog ili osobu koja je pod dejstvom narkotika što sam detaljno obrazložio u analizi ta dva spisa.
Tužena me je dakle, umjesto da mi omogući ostvarenja prava koja sam više puta pismeno obrazložio uhapsila i držala 11,5 sati u pritvoru, ne izvodeći pred sud iako je to odredba zakona. Moje pravo na pravično suđenje je prekršeno i tada i u svim prekršajnim predmetima jer je i taj sud bio dužan da poštuje Zakon o sudovima član 6 „zaštita prava“. U tužbi za utvrđenje diskriminacije jedna od tačaka je bila i to ali je sud izvršio udar na moja prava prepravljajući relevantni član zakona koji kaže da osoba koja je lišena slobode mora biti izvedena pred sud u roku od 12 sati te je sud naveo da sam pušten poslije 11,5 sati, što naravno ne stoji u zakonu.
Dakle lično smatram da se ovdje ne može raditi o greškama više sudija nego o smišljenom kriminalu kojim se građanima otimaju prava garantovana zakonom a opravdavaju gestapovske metode tužilaštva. Osim što u tužbama za utvrđenje diskriminacije nije uopšte raspravljano o povredama prava iz Ustava, sud je recimo u predmetu 043325 umjesto da raspravlja po tačkama iz tužbenog zahtjeva vršio analize i opravdanja za izrečenu sankciju. Naime, iako nije postojala nikakva odluka stvarno nadležnog prekršajnog suda za dan 08.07.2010. godine sud je u mojoj tužbi u presudi izvodio zaključke i analizirao da li je tada bio prekršaj ili ne iako je to čak i za prekršajni sud tada bilo zastarjelo. Sud mi je recimo više puta skretao pažnju da ovo nije krivični postupak što ja naravno znam i nikada nisam tražio zatvorsku kaznu za bilo koga ali eto sada ja ističem da nije ni prekršajni a sud je opravdavajući retroaktivno naredbu koju je Kovačević Novak usmeno izdao sudskoj policiji dao legitimitet toj diskriminaciji.
Ovo je samo mali broj od više primjera koji sam jednim dijelom dokazivao u dokaznom postupku gdje su moja prava smišljeno kršena nepostupanjem po tužbenom zahtjevu, falsifikovanjem članova iz zakona i pogrešnom primjenom zakonskih odredbi. Tužena RS je recimo čak sačinila falsifikat o pravosnažnosti presude prekršajnog suda koji je par godina OT Bijeljina dijelila okolo drugim državnim organima predstavljajući me kao psihopatu i manijaka, protiv koga "MUP često podnosi prijave".
Dakle, umjesto da zaštiti moja prava u tom predmetu sud je opravdavao diskriminaciju tužilaštva pod izgovorom da sam 2010. činio ponavljanje istovrsnog prekršaja. Osim što ne postoji ni jedna pravosnažna odluka prekršajnog suda do 2012. godine bitno je istaći da je tužena RS kada je uklanjala svoj falsifikat povukla i druge dokaze o nekom eventualnom prekršaju. To nije spriječilo sud da u obrazloženju presude imputira činjenje prekršaja 2010. godine. Podsjećam da prema zakonu niko nije odgovoran za neko krivično djelo ako to ne utvrdi nadležni sud a tako ni za prekršaj.
Ovdje su OT Bijeljina i sud opravdavali diskriminaciju prema cijeloj porodici ubijene djevojčice prekršajima koji zvanično ne postoje. Sud je obavezan u parničnom postupku da prati presudu krivičnog suda ako ona postoji. Ja nisam osuđen ni za jedno krivično djelo iako je tužena pokušala to da uradi ali se prema meni primjenjuju sankcije kao da jesam. Odluka OT Doboj kaže da ne postoje elementi ni jednog krivičnog djela a tužena je putem svih svojih organa pokušala da mi nanese štetu i nanijela je jer evo pet godina sam izgubio ratujući sa pripadnicima zločinačke organizacije unutar RS, bilo da su to lično svojom voljom ili u strahu za svoj život ili posao.
Posljedice po mene su iste bez obzira da li to neko čini svojom voljom da bi zaštitio sopstveni kriminal ili da bi zaštitio nekog drugog. Za donošenje objektivne odluke suda povući ću još jednu paralelu i navesti primjer lažne optužbe koja je kao prema meni izvršena i prema Vukelić Milanu. Ta osoba je takođe prijavljena kod službenika tužene pozivana u MUP i prijećeno joj je, pretresana i nadzirana a par mjeseci kasnije raznesen je eksplozivom ispred zgrade MUP-a u Banja Luci.
Scenario potpuno isti kao prema meni, tužena RS i dalje prikriva podatke koje je prikupljala o meni. Pokušano je moje ubistvo trovanjem što sam namjeravao dokazivati putem svjedoka. No, to i nije tako bitno ali iz postupanja sudova u dosadašnjim postupcima izgleda da sam ja kriv što sam ostao živ i da bi mi šteta bila nanesena samo da sam izrešetan ili raznesen a eventualno trovanje bi naravno OT Bijeljina predstavila kao infarkt ili nešto slično.
Podsjećam da je samo 10 dana prije poziva za moje saslušanje u MUP-u poslije lažne prijave, na sličan način saslušan građanin Radman Nedeljko i kada mu je pokazan nalog za pretres čovjek je doživio šok i preminuo na stolici na kojoj sam i ja sjedio što je opšte poznato a detalje o tome sam saznao od inspektora. Dakle tužena RS je imajući neposredno iskustvo o posljedicama svojim kriminalnih metoda primjenila isto i prema meni očekujući da i ja isto tako završim. I na kraju podjsećam da je na sličan način optužena kantonalna tužiteljica Milić Dijana, lažno kao i ja a takođe je preminula nekoliko mjeseci kasnije ne izašavši živa iz bolnice. Sličnih primjera ima više ali s obzirom da je vrijeme pri kraju neću ih navoditi pa sud može izvesti zaključak kakva psihička opterećenja, pritisak i posledice izaziva ovakav kriminal službenika tužene koji su sami sebi umislili da sami ne mogu nikada odgovarati.

Sud konstatuje da je glavna rasprava zaključena.
Sud donosi

RJEŠENJE
Obavještavaju se prisutne stranke da će sud odluku u ovoj pravnoj stvari donijeti 31.03.2016. godine, te da istu mogu preuzeti u zgradi suda navedenog dana soba broj 13 u 14,00 časova kao i da rok za žalbu teče prvog narednog dana od dana donošenja.
Obavijestiti tuženu putem pravobranilaštva o mjestu i datumu donošenja i preuzimanja odluke.
Dostaviti im primjerak zapisnika sa današnjeg ročišta kao i odluku drugostepenog suda od 25.02.2016. godine povodom žalbe tužioca na rješenje ovog suda vezano za prijedlog tužioca za određivanje mjere obezbjeđenja.
Sudija : Željka Vakičić
Zapisničar : Manuela Kiš
Stranke

OBRADA DOKUMENATA OPTIČKIM ČITAČEM
Zdenko Bajo
Majke Jevrosime 20
76300 Bijeljina
065831902

Pretraži ovaj blog

Google+